Danilo Ilić, spona svih generacija mladobosanaca

Ovog mjeseca navršilo se 110 godina od pogubljenja Danila Ilića, Veljka Čubrilovića i Mihajla - Miška Jovanovića, trojice pripadnika "Mlade Bosne" i učesnikâ Sarajevskog atentata.

Trojica mučenika, protivno zakonima Austrougarske, tajno su sahranjena da njihovi grobovi ne bi postali mjesta hodočašća i podsticala narod da ih slavi kao junake. 

Mane Krnić, profesor crtanja u Učiteljskoj školi, tražeći pejzaže za slikanje, u blizini sela Nahoreva, od seljaka je saznao da je jedan mladić iz mlina u kojem je prespavao u noći između 3. i 4. februara 1915. godine vidio policajce kako kopaju rake. Poslije Prvog svjetskog rata Krnić je o ovome obavijestio vlasti. Njihove kosti su prenesene u zajedničku grobnicu mladobosanaca na koševskom groblju. Od 1939. godine počivaju zajedno sa ostalim vidovdanskim herojima u kripti kapele vidovdanskih heroja na Koševu. 

Danilo Ilić, učitelj, publicista, prevodilac, revolucionar, rođen je u Sarajevu 27. jula 1889. godine. Njegov otac Ilija bio je obućar i umro je kada je Danilu bilo pet godina. Živio je sa majkom Stojom koja je zarađivala za život perući veš bogatijim porodicama, a kasnije je svoju kuću u ulici Oprkanj br. 3 pretvorila u pansion i izdavala sobe đacima. 

Ulica Oprkanj nalazi se u jezgru Baščaršije. Od 1921. pa sve do devedesetih  nosila je naziv Danila Ilića, kada joj je vraćen naziv Oprkanj. 

Hadžija

Ilić je poslije Srpske osnovne škole završio Nižu trgovačku školu 1905. godine. Nije mogao da nađe zaposlenje pa je radio kao prodavac novina, šaptač u putujućem pozorištu i tucao je kamen po kamenolomima. Ovi teški poslovi narušili su mu zdravlje. Dobio je državnu stipendiju i upisao se u Učiteljsku školu, koju je završio 1912. godine. Po završetku škole Danilo Ilić je namješten u Avtovcu kod Gacka, gdje je radio dva mjeseca, odakle je premješten u Foču. Tu je bio mjesec dana, pa se vratio u Sarajevo. U službi Srpske narodne banke radio je pet mjeseci. 

U junu 1913. godine Ilić je na poziv Vladimira Gaćinovića, revolucionarnog ideologa "Mlade Bosne", otišao u Švajcarsku s pasošem farbarskog radnika Ilije Sudara. Pošto nije imao dovoljno novca za prevoz, najveći dio puta je prepješačio. U Švajcarskoj se sreo sa Gaćinovićem i sa nekoliko ruskih revolucionara. Nakon povratka iz Švajcarske, a na vijest o izbijanju Drugog balkanskog rata, Ilić je pješice otišao u Srbiju, gdje je kao dobrovoljac radio kao bolničar u bolnici u Velesu, gdje su bili smješteni srpski ranjenici oboljeli od tifusa. Nakon završetka rata vratio se u Sarajevo. Tada je dobio nadimak Hadžija, jer je prijateljima pričao o svom putu u Švajcarsku i Srbiju. 

Poznat kao oštar kritičar socijaldemokratske partije zbog zapostavljanja nacionalnog pitanja i konzervativne organizacije, smatrao je da su osnovne ideje socijalizma, za koje je smatrao da podrazumijevaju i pravo naroda na samoopredjeljenje, toliko iskrivljene da vođe socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini samo što ne govore "da smo mi Bosanci srećni što smo kolonija". Sa Jovom Šmitranom je maja 1914. godine pokrenuo radnički nedjeljnik "Zvono" u čijem je geslu sažeo svoj stav o slobodi: "Preko nacionalnog oslobođenja sveopštem oslobođenj".

Pred Prvi svjetski rat bavio se prevodilačkim poslom. Preveo je: "Plameno srce" i "Pozdrav oslobođenom čovječanstvu" Maksima Gorkog, "Pariska komuna i ideja države" Mihaila Bakunjina, "Laž parlamentarizma" Pjera Ramusa Ramija, "U tamnu daljinu" L. Andrejeva, "Misli o umjetnosti i kritici" Oskara Vajlda. Prevod "Milost Pismo gospođe Difrez gospodinu Jakovu de Lalob" nađen je među konfiskovanim knjigama koje su vraćene majci poslije njegovog pogubljenja. Svi Ilićevi prevodi, dva pisma majci iz tamnice, nekoliko biografskih radova o njemu i pjesma Alekse Šantića "Danilu Iliću i njegovim drugovima" štampani su u "Spomenici Danilu Iliću" koju su pripremili njegovi preživjeli prijatelji 1922. godine

Sa Gavrilom Principom upoznao se u jesen 1907. godine, kada je ovaj iznajmio sobu kod njegove majke da bi pohađao Nižu trgovačku školu u Sarajevu. Obojica su voljeli da čitaju, pa su ih povezale knjige i zajedničke ideje revolucionara. Sudbina je odredila da se ova dva čovjeka sretnu i postanu prijatelji da bi zapalili čitav svijet svojim djelom. 

Mladi učitelj Ilić, spona između svih generacija mladobosanaca, vođen željom za pravdom i slobodom, uzeo je najteži krst, da bude u isto vrijeme ubica i žrtva, sudija i mučenik. Tehnički organizator Sarajevskog atentata je u dane pred Vidovdan htio da odustane sumnjajući u svrsishodnost političkih ubistava. Mislio je da od atentata neće biti koristi, jer nije izabran najbolji momenat. O tome je raspravljao sa Principom koji nije htio da odustane. Pošto Ilić nije htio da ostavi prijatelje, nastavio je sa tehničkim pripremama za atentat. Dok su Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović nabavili oružje u Beogradu i vraćali se za Sarajevo, Ilić je regrutovao još trojicu učesnika atentata: Mehameda Mehmedbašića, Vasu Čubrilovića i Cvjetka Popovića. Osim organizovanja atentata, Ilić je donio oružje (pištolje i bombe) iz Tuzle od Miška Jovanovića i podijelio ga šestorici zavjerenika uoči samog atentata. 

Dostojanstvo

U Bosanskoj pošti objavljen je plan kretanja Franca Ferdinanda s namjerom da što više ljudi izađe na ulice i pozdravi nadvojvodu. Na osnovu ovog plana Ilić je sa Principom razradio detaljan plan za izvršenje atentata i rasporedio atentatore. Šest zavjerenika je podijeljeno u tri grupe na udaljenosti od 300 metara. Plan je bio da prva grupa započne bacanjem bombi, a u slučaju da promaši, na red bi došla sljedeća grupa.

Danilo Ilić je uhapšen na dan atentata poslijepodne u svojoj kući. Na sudu je tvrdio da Srbija nije kriva za naoružavanje atentatora i da bi ona spriječila akciju mladobosanaca da je znala za nju. Osuda učesnika u Sarajevskom atentatu proglašena je 28. oktobra 1914. godine. Danilo Ilić, Veljko Čubrilović i Mihajlo - Miško Jovanović osuđeni su na kaznu smrti. Pogubljenje je izvršeno između devet i deset časova u sarajevskom garnizonu u Sarajevu 3. februara 1915. godine. Od trojice osuđenih, Ilić je obješen posljednji. Do pred samu smrt se držao dostojanstveno, što je zabilježio i jedan bečki list: "Uoči izvršenja kazne, naročito se isticao mirnim i stoičkim držanjem osuđeni učitelj Ilić". Državni dželat Alojz Zajfrid, koji je izvršio presudu, tvrdio je da hrabrijih i mirnijih delinkvenata u svojoj praksi nije vidio. 

Ilić je bio visok rastom, prilično razvijen, duguljasta lica sa jako izrazitim crtama, koje su odavale čovjeka jakih osjećanja i patnji, bljedolika lica, velikih, krupnih i turobnih očiju. Po tvrdnjama istoričarâ Sarajevskog atentata, nosio je uvijek crnu mašnu da bi ga podsjećala na prolaznost života. Od upisa u Učiteljsku školu bio je vaspitač svojih drugova pokrenuvši ih na borbu i rad, na dužnost i požrtvovanje. Danilo je vjerovao da sve što se radi treba da se radi za druge, za opštu stvar. Od riječi je prelazio na djela preko kojih je otišao u besmrtnost. Danilo Ilić je jedan od mladobosanaca koji su život dali na žrtveniku srpske slobode. 

Interesantno za Ilića kao i za većinu mladobosanaca je da nisu pili alkohol niti stupali u seksualne odnose. Za Ilića je vladalo mišljenje da izbjegava žene, ali je jednoj djevojci, koja je radila u jednoj sarajevskoj poslastičarnici u koju je često svraćao, poklanjao cvijeće, dopisnice i knjige.

Danilu Iliću i njegovim drugovima

Sokoli sivi! Vi beste oluje

Što nose vesti sunčanijeh dana,

Gde ćemo jednom slušati slavuje

U gordom cvetu zavičajnih grana.

S Visina vaših sleteli su beli

Angeli, svuda trubama da jave:

Nedelje svetle i vidike plave

I u hram bratstva skupe narod celi.

Iz vaših srca-iz vulkana živih,

Izbiše vatre velike i lepe,

K'o zora rana svrh timora sivih.

I sva se srca ogrejaše bona,

I u tamnice studene i slepe

Sleprša pesma Spasovdanskih zvona.

Aleksa Šantić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.