Željko Milošević: Prava umjetnost stanuje na marginama društva

BANjALUKA - Ovo je jedan inspirativan i univerzalan tekst Gordana Mihića, o čemu svjedoči i veliki broj njegovih postavki u mnogim teatrima na prostorima bivše nam države. Nekako, univerzalne priče su me najviše privlačile i kao glumca i kao autora.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Željko Milošević, čuveni glumac, režiser i dramaturg, objašnjavajući kako su počele priprema za predstavu "Siroti mali hrčki", po tekstu legendarnog Gordana Mihića, a u njegovoj režiji, dok bi na sceni "Gradskog pozorišta Trebinje" trebalo da se premijerno predstavi krajem maja. Iskusni glumac i režiser kaže da je ovo još jedan mali, ali važan korak u oživljavanju pozorišne scene u gradu na Trebišnjici, a sam početak rada se simbolično poklopio sa Svjetskim danom pozorišta. 

- Dotakao bih se Dana pozorišta, koji se svake godine obilježava 27. marta, a što je jedan od razloga što smo tada krenuli s ovim projektom, počeli sa prvom probom. Naime, toga dana je izašlo i pismo grčkog reditelja Teodorusa Terzopulosa, koje svake godine piše drugi značajan umjetnik iz pozorišne umjetnosti, obraćajući se teatarskim stvaraocima svijeta. Ovo spominjem jer se poklopilo s ovim našim početkom rada na predstavi. Reditelj iz Grčke je govorio u pismu o ulozi pozorišta u potpuno novom svijetu, koji se oko nas dešava, stvara i oblikuje. To je svijet preplavljen totalitarizmom, raznim događajima pa i nametnutim potrebama koje nisu empirijski ljudske. Dakle, potrebe koje nisu one što ispunjavaju esenciju čovjeka, duha i uma, da bi se kao ljudsko biće razlikovao od nekih drugih živih bića. Tako da taj totalitarizam, koji nas okružuje i sve više pritišće u mnogo raznih vidova, umjetničkih, ekonomskih, političkih, tehnoloških i koji nam se prebrzo i previše nameće negdje je i u potki svega što se dešava u predstavi "Siroti mali hrčki" - rekao je Milošević.

GLAS: U suštini ovog komada su ipak mali, obični ljudi, čije ambicije izazovu nešto što ni oni nisu mogli zamisliti.

MILOŠEVIĆ: Naravno, to je priča o tome kako dvojica nižih službenika, neostvarenih, skrajnutih, zapostavljenih osoba, i mogu reći slobodno ispranih mozgova, žive u skladu sa nekim svojim promišljanjem, vrijednostima i kako se njihova priča i odnos prenosi i preliva na više instance, da bi na kraju dovela do samog pada vlasti. Naravno, ovo nije priča koja je usmjerena tačno na ovo, ovog ili ono u konkretnom slučaju, ovo je zaista jedna univerzalna priča, primjenjiva bilo gdje. Uostalom već sam negdje u jednom intervju rekao da demokratski odnosi unutar sistema države postoje od helenskih polisa pa sve do danas i da se nisu previše mijenjali. 
Vjerujem da je ovo dobar momenat da se govori o tim stvarima i odnosima od najnižih slojeva u sociološkoj, demokratskoj hijerarhiji pa sve do onih najviših.

GLAS: Preuzeli ste funkciju reditelja, koliko je bilo izazovno okupiti pravu glumačku formaciju za ovako kompleksnu predstavu? 

MILOŠEVIĆ: Sklopila se jedna mala, ali odlična ekipa u sastavu: Darko Kurtović, Zoran Jakšić, Bojan Ninković i Vladimir Samardžić. Važno je istaći da će to biti, da kažem, polukamerno izvođenje te će to svakako biti dodatno izazovno za sve nas koji smo dio ovog projekta. Pored toga što sam adaptirao ovaj tekst i što režiram predstavu, radim scenografiju i kostim. Mnogo posla, ali se nadam i zadovoljstva. I naravno, spomenuću da nam je za muziku zadužen Vuk Milivojević, jedan mladi i talentovan muzičar iz Trebinja.

GLAS: Vi ste upravnik GP "Trebinje". Nije nimalo lako danas voditi kulturnu kuću, jer smo svjedoci vremena u kojem kultura i umjetnost nisu baš u fokusu interesovanja savremenog društva. Kakve su to promjene potrebne da bi teatar u Trebinju napokon pustio svoja krila i zaživio na pravi na način, kako to dolikuje gradu sa takvom kulturom i tradicijom. Koji su planovi za unapređenje rada u Gradskom pozorištu "Trebinje"? 

MILOŠEVIĆ: Iskreno, meni je žao što dugi niz godina ne pravimo svake godine bar jednu stepenicu više u našem djelovanju, ali mogu da kažem da je to vremenom postalo najmanje do nas, koji se direktno, unutar bavimo pozorištem. Znate, Trebinje ima veliki broj umjetnika, koji bitišu u raznim gradovima u regionu i mnogi od njih nisu našli stalno uhljebljenje ni tamo ni ovdje, a zasigurno posjeduju kvalitet i vrijednosti. 

"GP Trebinje" djeluje unutar "JU Kulturni centar Trebinje", koji takođe bez dodatnog vjetra u leđa ne može. Čini mi se da će pozorište u Trebinju zaživjeti onog momenta kad ljudi koji raspolažu materijalnim sredstvima, bez čega ne može teatar, i koji upravljaju tim sredstvima napokon pokušaju da shvate potrebu postojanja pozorišta i važnost kontinuirane produkcije, stvaranja repertoara i šire pozorišne saradnje, razmjene i koprodukcije na primjer. Tada ćemo imati pozorište, napredak i nove vrednije i veće uspjehe. Svjedoci smo vremena u kojem se produkcija dešava mahom u obliku lakih zabava i estradnog stvaralaštva, ako mogu tako da kažem. Danas igra veliki broj predstava, koje su, da ih najblaže nazovem, urađene na najnižem pučkom nivou, a marketinški nam se predstavljaju kao pozorišne vrijednosti. Što nisu! Nažalost, takve varijante su postale jedan, da kažem tako, mejnstrim ne samo pozorišnog života, dok vrijednosti i prava pozorišna umjetnost, tj. ona koja zahtijeva puno biće i koja empirijski predstavlja ogledalo društva, kao što reče Šekspir, postoji, ali ne u potrebnom obimu. Ukratko i nažalost, uopšte vrijednosti i umjetnost su na marginama. 

Lično, kao i mnoge kolege pokušavam i pokušavao sam na razne načine i u više navrata nešto da pokrenem, učinim povodom svega toga, ali slabi su i spori rezultati, jer činjenica je da se dugi niz godina vrtimo u krug, a dolazi i do zamora kada su pomaci i rezultati nikakvi ili minorni. Mladi glumci, dramaturzi, uopšte umjetnici, normalno idu trbuhom za kruhom i sada ako im to ne omogućava grad u kojem su stasali kao ljudi, onda je sasvim logično da svoj talenat pokažu i razvijaju u gradovima gdje postoji bolji i kontinuirani odnos prema umjetnosti, prema pozorištu. Ti gradovi nisu samo centri poput Beograda, Novog Sada ili Banjaluke. Oni odlaze i u Sombor i u Kraljevo ili Prijedor i u razna druga manja mjesta u kojima im se pruža mogućnost da rade ono u čemu su najbolji!

GLAS: U dosadašnjoj pozorišnoj karijeri odigrali ste veliki broj predstava gdje ste pokazali pravo glumačko umijeće u svojim ulogama. Sada kada se osvrnite na protekle godine uspjeha u pozorištu koja Vam je uloga najviše ostala u sjećanju i zbog čega? Pretpostavljamo da ih je mnogo, ali koju biste mogli izdvojiti u nekom ličnom smislu? 

MILOŠEVIĆ: Malo je teško da se izdvoji jedna, naravno, postoje tu neke draže uloge, ali jednostavno, šta ja znam... Kako je to svojevremeno govorio doajen srpskog glumišta Zoran Radmilović, upravo kada su ga pitali za najdražu ulogu, on je rekao, parafraziram, da sad spremaju nešto u "Ateljeu" i da mu je ta uloga najdraža. Tako se i ja vadim riječima našeg velikana (smijeh). No, što se tiče mojih uloga, ima onih koje bolje doživimo i prihvatimo i onih koje nekako iskliznu u tišinu. Međutim, sada mi na um padaju uloge kao što su: Don Kihot, Semjon Semjonovič, zatim vrlo draga uloga iz predstave "Toksini", koju sam igrao sa sjajnim mladim glumcem Senadom Milanovićem. Takođe, isto tako uloge u predstavi "Nušićev optimalan broj", gdje igram šest likova iz Nušićevih komedija sa doajenima srpskog glumišta bračnim parom Tomašević, zatim Doni u "Poručniku sa Inišmora", Teo iz "Čekajući Marčela", Ludak u predstavi "Slučajna smrt jednog anarhiste" u režiji fenomenalnog Dimitrija Jovanovića... Ne znam. Zaista, ima ih dosta i za mnoge me vežu lijepe uspomene. Biću nepravedan prema nekima, jer mnoge neću uspjeti spomenuti, a možda bi se baš one, da bolje promislim, našle u ovom piku glumačkog zadovoljstva rada i stvaralaštva u pozorištu (smijeh). 

GLAS: Pored Vaše uspješne pozorišne karijere, koja je nesporna i koja je u više navrata nagrađivana, zapaženi ste i kao talentovani pisac. Vaše mnoge pjesme su izdate u raznim časopisima i člancima, a neke su čak i prevođene na nekoliko stranih jezika. Kako objašnjavate taj pjesnički dar koji nosite u sebi? 

MILOŠEVIĆ: Poezija je nešto što me prati od najranijih dana. Nikada nisam bio neko ko je mnogo pisao i nikada nisam sastavio tu zbirku, da bi pjesme u svom omotu uglede svjetlost dana. Ali, da, objavljivao sam, uglavnom neke pjesme u časopisima, a neke su i prevođenje. Nije toga bilo tako mnogo. Moram da kažem da pored poezije pišem drame i to sam uspio da uobličim u jednu knjigu, a mogu sada, evo ekskluzivno, reći da je u pripremi i druga knjiga sa četiri nove drame za djecu. Nadam se da ću naći vremena i hrabrosti, smoći snage i volje da uobličim i zbirku pjesama u nekom bliskom periodu. A ovo za dar, objašnjenje, kako i šta, i tome slično, vjerujte, zaista nemam pojma. Jednostavno mi se, s vremena na vrijeme, pojavi taj poriv, osjećam da treba nešto da zapišem. Ne smatram sebe niti pjesnikom niti dramaturgom, ali se jednostavno desi potreba da se zapiše i da ostane kao slovo na papiru. Na moje veliko zadovoljstvo neke od mojih drama su zaživjele na scenama u regionu, što je dokaz da nije bilo sve to badava (smijeh). 

GLAS: Kada smo već kod poezije, koga biste mogli izdvojiti od pjesničkih uzora. Inače, koji su to autori koje biste preporučili za čitanje? 

MILOŠEVIĆ: Nemam baš neki konkretan uzor, ali prije svega preporučio bih svima srpske autore kao što su: Milan Rakić, Petković Dis, Branko Miljković, Ljubomir Simović, zatim zasigurno tu je i Miloš Crnjanski, čiju poeziju mnogo volim. Takođe i novi sjajni pjesnici poput Milene Marković ili Marka Tomaša. Naravno, tu su i trebinjski pjesnici, ali i neki drugi, iz bližeg ili daljeg okruženja, kao što su Tin Ujević, Cesarić, Prever, Lorka i mnogi drugi. Po mom mišljenju poezija je nešto što preporučujem svakome da čita. Ona na potpuno specifičan i ličan način, u trenu, može da postane vaša, te da otvori dušu i svijet oko vas i u vama. Poezija je istovremeno i univerzalna i lična. Istovremeno se otvara u oba univerzuma dok je čitamo, kako je doživljavamo pa i dok je stvaramo. Katarzična je. To ima svako vrijedno umjetničko djelo, ali je kod poezije najintimnije. Kratka je forma koja nas u trenutku ispuni i postane prozor u svijet ali i u nas same!

GLAS: I za kraj, kojim biste stihovima mogli sebe da opišete kao čovjeka umjetnika? 

MILOŠEVIĆ: "Ja ću da ustanem, zgažen, zgromljen, tlačen, na čelične vojske sa drvenim mačem!" Ovo je prva strofa, koju govori lik Glumac Filip u drami "Putujuće pozorište Šopalović", Ljubomira Simovića, našeg nedavno preminulog akademika i velikana srpske književnosti.

ODMOR
GLAS: Koje su to stvari koje Vas čine spokojnim i srećnim kada niste na sceni? Ukratko, kada nije u umjetničkim mašinerijama, na koji način glumac Željko Milošević traži mir?
MILOŠEVIĆ: Sigurno moja porodica i moja djeca. Obožavam da provodim vrijeme sa njima. Isto tako sa određenim krugom prijatelja, a posebno kada ne pričamo previše o pozorištu pa ni o bilo kakvim temama u vezi sa poslom. Potrebni su dragi ljudi čije me prisustvo može uvijek opustiti i vratiti mi snagu da iznova mogu da osjetim ljubav, a to se možda najljepše, recimo, može spoznati u punoći i samog ćutanja sa prijateljima. Mada je ponekad neophodna samo samoća. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.