Rat filmskom industrijom

Ako neko cijepa i uništava međunarodno priznatu državu, oni koji su je stvarali imaju pravo da je brane, po svim međunarodnim zakonima, ali i nepisanim ljudskim i Božijim pravilima.

Samo Srbi nemaju prava da brane državu koju su stvarali. U Prvom svjetskom ratu izgubili su dva milionima ljudi da bi stvorili Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U toj državi ista prava su imali Hrvati, Slovenci, muslimani, Arbanasi, Mađari, Rumuni i Romi. U Drugom svjetskom ratu Srbi gube 17.000 stanovnika boreći se protiv fašističke okupatorske sile, da bi svi narodi koje smo nabrojali ušli u sastav Jugoslavije, kao ravnopravni, bez obzira što ih je oko 60 odsto služilo okupatoru (u borbi protiv Srba). Hrvati su nakon 800-godišnje težnje dobili slobodu i svoj jezik. Poznato je da su muslimani sa Handžar-divizijom učestvovali u bici za Moskvu na strani Nijemaca.

U posljednjem ratu, oni koji su se borili na strani fašista, nakon 3,5 miliona srpskih žrtava, bore se protiv Srba stvarajući svoje nacionalne države. A Srbi koji to brane, proglašavaju se fašistima, okupatorima, koljačima i najgorim sojem na zemaljskoj kugli, što se svakodnevno čuje od obične vijesti i izjave u medijima, do filmova kojim se to prenaglašava.

Srbi se proglašavaju genetskim ubicama, divljacima, planetarnim zlom. Ne štede se ni veličine poput Njegoša, Vuka Karadžića, Nikole Tesle, Mihaila Pupina, Sava Šumanovića, Ive Andrića, Meše Selimovića, Emira Kusturice... Demokratski narodi su ugroženi od njih jer su svijetu i njima donijeli progres.

Među njima prednjače mediji iz Federacije, ali i filmska industrija bošnjačkog Sarajeva, prikazujući srpski narod kao prljave spodobe (mitska bića zla, između ljudi i životinja), pijane, zapuštenih brada i kose, zakrvavljenih očiju, sve u svemu kao zločince koji u slijepom nagonu da unište sve one koji nisu Srbi, s nožem u rukama, sjekirama i motornim žagama, kolju miroljubive i nevine "bošnjake".

U svim tim filmovima, koje svijet nagrađuje, Srbi se prikazuju kao narod koji prate dvije zvjerske struje da kolju i siluju. Cifra o 22.000 silovanih muslimanki ne samo da nije tačna, već je za svako krivično gonjenje onih koji je pominju. A to čini i glumica Mirjana Karanović, koja samo još nije dobila Povelju Kulina Bana. A i nju će joj poslati iz duboke dubine vremena, kao svijetlu tačku u budućnosti, prema kojoj treba da se kreću "ugroženi" bošnjaci.

A "bošnjaci" bi inspiraciju za filmove trebali tražiti u samima sebi, a ne u Srbima, jer imaju u bližoj i daljoj istoriji toliko atraktivnih tema, sa puno klanja, silovanja i zvjerskih mučenja, da bi mogli zaposliti i mnogo moćniju američku filmsku industriju. Evo nekih od tema: avanturistički ratni film o Handžar-diviziji, koja napada Moskvu i kolje, siluje i ubija ruski narod. Može se napraviti film i o vartolomejskoj noći u kojoj je izvršen pokolj Jevreja u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu. A može se napraviti i film o koljačkom običaju i odsijecanju srpskih glava od strane mudžahedina u Srednjoj Bosni ili nabijanju djeteta na ražanj u Birču. A mogao bi i ekskluzivan film o zavađenoj braći Hrvatima i muslimanima u posljednjem ratu, a najbolji bi bio onaj o sudbini Srba u Sarajevu i tri reda grobova poklanih Srba u groblju "Lav".

Propagandni rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkog Sarajeva, jer se Srbi prikazuju kao divljaci sa kosturima i noževima u rukama, kao ljudi koji nisu još na evolutivnom stepenu današnjeg čovjeka.

Jasno je da je to samo odraz bolesne mašte, jer da su bili takvi, ne bi bilo onih koji danas tako pričaju.

Oni snimaju filmove od kojih nerođena djeca vrište, a mrtvi nemaju mira.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.