Rajko Vasić: Knjiga i pisac ovdje su poniženi

Imamo talentovanih i veoma dobrih pisaca, ali su dovedeni u situaciju prosjačenja u kojoj se "kolju" ko olinjali i krastavi vučići u kavezu. Imamo ih, ali nemamo sve ostalo. Nema književne kritike, nema običaja u slavu knjige, nema klimatskih promjena potrebnih knjizi.

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Rajko Vasić, autor romana "Prsti ludih očiju", koji je ovih dana doživio izdanja i na drugim jeziku.

Kuriozitet je da je knjiga Rajka Vasića jedna od rijetkih iz Republike Srpske koja je doživjela prevode na makedonskom i engleskom jeziku, a uskoro bi trebalo da bude objavljena i na njemačkom.

* GLAS: Vaš roman "Prsti ludih očiju", koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu, preveden je na makedonski jezik. Kako je došlo do te saradnje sa makedonskim izdavačem i da li je u pripremi prevod na još neki jezik?

VASIĆ: Taj prevod je posljedica, prije svega, velikog aktivizma Nikole Vukolića i konstantne sajamske i izlagačke frekvencije, jer je Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka - Beograd prisutna na svim sajmovima i izložbama knjiga. Tako je i došlo do kontakta sa makedonskim kulturnjacima i ljubiteljima knjige. Moram da kažem, mada to za knjigu nije važno, ne samo moju nego za bilo koju, da se radi o aktivistima kulture iz malobrojne srpske zajednice u Makedoniji koji su na najbolji način spojili ovdašnji izdavački kamenčić književnog mozaika sa makedonskim jezikom. Roman "Prsti ludih očiju" preveden je i na engleski jezik s tim što taj prevod još treba doraditi, jer su neki dijelovi, neke sintagme i neke riječi skoro neprevodive. Postoje, takođe, koraci da se roman prevede i na njemački jezik, ali je o tome bolje govoriti kada sve bude završeno. Ja nemam potrebu, a ni izdavač, da od romana pravimo vještačkog junaka nepostojeće scene, kao što to, recimo, rade menadžeri i mediji od polufudbalera pred prelazni rok. Temeljna činjenica je da su "Prsti" bili među osam romana za NIN-ovu nagradu (u pretprošlogodišnjoj konkurenciji) i da će mnogo vode proteći Vrbasom dok se to opet dogodi nekom romanu iz Banjaluke ili iz Republike Srpske. Ali baš ta činjenica mnogima smeta.

* GLAS: Jesu li knjige pisaca iz Republike Srpske dovoljno prevođene na druge jezike i koliko je to značajno za svakog književnika?

VASIĆ: Knjige pisaca ovdašnjih ne samo da nisu prevođene koliko zaslužuju, nego su posve zapuštene, zabačene i zapostavljene. Knjiga ovdje ima slabiji tretman nego kućni ljubimac. Njega barem jednom dnevno izvedu da piški u parku. Knjigu niko nikud ne vodi, ne otvara joj vrata, ne izvikuje joj ime. Knjiga i pisac su ovdje poniženi, a autor je sveden na prosjaka da bi platio štampanje. U tom stanju veoma je teško govoriti o prevođenju. Tihomir Levajac je sam organizovao prevođenje svoje priče o ubijanju djece Drakulića. Da nije on ne bi niko nikad. Prevod je značajan. U suprotnom, pojednostavljeno, ja pišem, ja štampam i ja čitam knjigu. Nema većeg siromaštva.

* GLAS: Da li čitaoci mogu uskoro da očekuju nešto novo iz Vaše književne radionice?

VASIĆ: Pišem drugi roman. To je, u stvari nastavak "Prstiju". Trebalo bi da se zove "Gradina slobodnog seksa" ili slično. Ako se roman može poloviti, možda sam oko polovine. Moj plan je da napišem i treći roman, "Cicvara i med" i da ta trilogija opiše srpskog seljaka koji je prošao rat kao inokosni ratnik, poslije rata postao vinogradar i ljubavnik u strahotičnom vrtlogu postratnog stresnog traumatskog sindroma i završio u gnijezdu meke duše i kože žene koju je njegova iskonska dobrota spasila u ratu i sačuvala je od vlastite i tuđe krivice. Biće to, da parafraziram Ekmečića, dugo kretanje između klanja i poklanjanja. Poslije toga nemam namjeru da pišem. Nisam u ovo ušao da bih bio književnik. Morao sam da se odužim vremenu koje sam proveo u rovovima i ljudima, preživjelim i raskomadanim, koji su me prihvatili kao svoga dok su me, ovdje u Banjaluci i okolo, pljuvali i marškali ko psa.

* GLAS: Kakva je, po Vašem mišljenju, domaća književna scena i imamo li dovoljno potencijala među piscima?

VASIĆ: Kako nemamo. Pravoslavni svijet je rođen da pripovijeda i piše. Čak i kada su to bile samo nepismene horde, živjeli smo, rađali se, ratovali i umirali, kao iz priče i iz pripovijetke. Sjetih se sada dobre knjige "Turski drum" Šćepana Aleksića, isposnika biblioteke u Bileći. Ali, izvan uskog kruga zanatlija i baš zaduženih, niko ne zna za tu hroniku. Danas uslužnici donose komadić pice na vrata, a društvo misli da će ljudi u demonstracijama dolaziti da kupe ili pozajme knjigu.

* GLAS: U kojoj mjeri književne promocije pomažu piscu da privuče čitaoce knjizi?

VASIĆ: Postoje dvije vrste promocija. Nezavisne, zanatske, uske i masovne, one koje se uklapaju u neke šire zajednice koje možda i nemaju mnogo veze sa knjigom. Ja sam za druge. Na mnogim mojim promocijama dođe i mnogo stranačkih pripadnika. To je bolje nego poluprazna vijećnica u banjalučkom Banskom dvoru. Knjigu treba promovisati tamo gdje ima ljudi, a ne očekivati da ona okupi ljude.

Knjiga na poklon

* GLAS: Kako popularizovati knjigu?

VASIĆ: I knjigu treba voditi od vrata do vrata. Samo, to nije piščevo. Ja sam u početku prodavao roman, kažu mi treba da se prodaje, to pokazuje da se knjiga cijeni. Ali sam odustao od toga. Sada na promocijama poklanjam. Bolje je i to nego da bude kod mene - kaže Rajko Vasić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.