Proizvođači prošlosti su kradljivci budućnosti

Čovjekov odnos prema kulturi je isti onakav kakav je prema prirodnim dobrima. Uzmimo primjer savremene šumokradice, sa mobilnim telefonom (kao sredstvom dojave), motorkom i kamionom za utovar ukradenih trupaca. Dajte mu ulaznicu za bilo koju kulturnu manifestaciju, odbiće je sa prezirom. Ništa nisu bolji ni političari, osim ako im od toga zavisi opstajanje na funkciji.

Baš ih briga za duhovne napore kojim se proširuju dimenzije ljudskih odnosa, opstanka u ljepšoj stvarnosti.

Oni su oslonjeni na prirodu samo ako imaju direktne koristi, jer: "Nema pare bez omare" i "teško onom ko bježi od panja, jer u više sve je grana tanja".

Njihova nadmoć nad prirodom se mjeri što većom zaradom, uzimanjem, a ne davanjem. Šta ga briga za kulturu, kao čovjekovu "drugu prirodu".

Kod nas je u galopu kič i šund kao pojava manifestacione, masovne kulture. A masovna kultura se identifikuje s vulgarnom kulturom najnižeg nivoa. Za to su najodgovorniji ljudi u Ministarstvu prosvjete i kulture RS (a bolje bi bilo da je to odvojeno ministarstvo), koji nemaju jedinstvenu matricu djelovanja, tako da im kulturnu politiku kreiraju direktori domova kulture koje postavljaju lokalni političari, s formalno-pravno ispunjenim uslovima za to, ali što sa suštinskim bavljenjem kulturom nema nikakve veze.

Kod nas je, kada je u pitanju naše Ministarstvo, najvažnije spomenuti stimulisanje šund literature i divlje književnosti.

U nedostatku državnih izdavačkih kuća i institucije recenzije, Ministarstvo svake godine raspisuje konkurs za sufinansiranje izdavačke djelatnosti, gdje se dodjeljuju novčana sredstva za štampanje knjiga, koje su najčešće na nivou kućne književnosti ili knjiga za svoju dušu, ljudi koji naopako dišu i pišu.

Kultura u RS je još periferna u odnosu na neke druge djelatnosti, navedeno je u informaciji o stanju u kulturi koju je usvojila Narodna skupština RS.

Anton Kasipović, ministar za prosvjetu i kulturu, tvrdi da "vlada pruža kulturi optimalnu šansu onoliko koliko sama kultura svojim projektima može da se nametne i izbori za bolji status putem resornog ministarstva i drugih ustanova".

Tačno tako, ali resorno ministarstvo treba da prepozna i stimuliše elitne umjetnike, kako kulturu i kulturne pojave ne bismo mjerili sa bezdušnim ljudima koji pustoše šume, jer, što bi rekao Hurem Vilijam Malok, "kultura nije zamjena, nego ključ života".

Kako? Vrlo lako! Treba za direktore centara za kulturu postavljati eminentne književnike ili neke druge umjetnike, a ne stranačke poslušnike koji vode i zavode "Andrićevim stazama" u Višegradu, "Višnjićevim danima" u Bijeljini, "Književnim susretima" u Doboju, "Književnim susretima na Kozari", "Kastel-festu u Banjoj Luci", "Vidovdanskim pjesničkim susretima" u Sokocu, "Danima Duška Trifunovića" u Palama, "Petrovdanskom vijencu" u Kalinoviku, "Dučićevim večerima poezije" u Trebinju... Na tim susretima i manifestacijama su neki pisci brzo zaboravljeni, a neki koji čitav život pišu jednu pjesmu, nezaobilazni su i "nezaboravni", jer proizvode prošlost kradući budućnost.

Zbog toga bi mogli spomenici pocrvenjeti od stida!

Krajnje je vrijeme da naše ministarstvo počne kreirati kulturnu politiku Republike Srpske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.