Ozren Grabarić za "Glas": Moć pozorišta krije se u živom čovjeku

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Ozren Grabarić, glumac,  objašnjavajući kako je tekst komada “Švejk”, u kojem tumači glavnu rolu, iako pisan na temu Prvog svjetskog rata, ostao aktuelan i u 21. vijeku. Hrvatski glumac, prvak kazališta “Gavela” i istaknuti glumac Beogradskog dramskog pozorišta, sutra i prekosutra nastupa u Narodnom pozorištu Republike Srpske u dva komada, pomenutoj predstavi “Švejk” (BDP) i komadu “Čovek slon” (BDP i Centar za kulturu Tivat) u sklopu gostovanja festivala “Naši dani” u Banjaluci, ali ističe da je ovo viđenje Švejka kombinacija nekoliko različitih autora.

- Dobri vojnik Švejk, koji se konstantno budi u novim ratovima, jednim dijelom je Hašek, koji je obrađivao temu Prvog svjetskog rata. Onda je drugi dio Breh, koji je pisao Švejka u Drugom svjetskom ratu za vrijeme uspona nacizma i Hitlera. I onda imamo još jedan dio koji je nekako, ajmo reći nadopisan ili neki nagovještaj novog iščekivanja rata koji se ili dešava ili će se desiti. Nadajmo se svi da neće - rekao je Grabarić.

GLAS: Zanimljivo je da već dugo  radite u Beogradskom dramskom pozorištu i djeluje da je ta saradnja na obostrano zadovoljstvo Vas i pozorišta, ali još više na zadovoljstvo publike i kritike koje nisu štedjele pohvale za Vaše uloge u BDP-u posljednjih godina.

GRABARIĆ: Iako sam glumac iz Zagreba, tamo i predajem na Akademiji dramske umjetnosti, već pet godina sarađujem sa Beogradskim dramskim pozorištem i oni su me nekako prepoznali i pozvali da budem, barem ja se tako osjećam, dio njihovog tima, njihove ekipe koju vodi Jug Radivojević. On je upravnik koji je napravio apsolutno sjajne stvari u Beogradskom dramskom pozorištu. Pratim situaciju i pratim stanje u kazalištu, pozorištu ili gledališču, širom regiona, i ovdje sam prepoznao kod Juga jednu ambiciju i jednu želju da počinje stvarati nešto novo, da ambicioznije uđe u nove rediteljske poetike i nekakvo promišljanje teatra. On gotovo da funkcioniše kao neki fantastični fudbalski menadžer grupišući jako dobre igrače na jedno mjesto i tako je i počela moja saradnja sa BDP-om. Upoznao sam u Beogradu i sprijateljio sam se sa Veljkom Mićunovićem, jednim rediteljem naglašene estetike, poetike i karijere s kojim sam napravio niz fantastičnih predstava, poput “Demokratije” ili  komada “Očevi i oci”, evo i sada “Švejka”. Da bude zanimljivo, pričali smo o tome kako bi bilo lijepo da nešto radimo ponovo zajedno i onda smo došli do tog “Švejka”. Veljko je predložio i ja sam rekao: “Vidi, to je nevjerovatno, kakva slučajnost, jer sam sa Švejkom bio na prijemnom na zagrebačkoj Akademiji prije 25 ili više godina i prošao zahvaljujući monologu Švejka”. Zahvaljujući njemu ja sam ovdje gdje jesam, tako da mu ovom predstavom nekako vraćam dug.

GLAS: Kažu da u životu i u pozorištu ništa nije slučajno?

GRABARIĆ: To mi je više nego zanimljivo, sve više vjerujem u to da nema slučajnosti, sve ima neki svoj razlog.

GLAS: S druge strane, u predstavi “Čovek slon” glumite ne baš običnog čovjeka. Naime, Džon Merik je izopšten iz svoje sredine zbog fizičkog izgleda, ali i on dijeli jednu sličnu poetiku kao i Švejk u svojoj sredini, samo na drugi način?

GRABARIĆ: Jeste. Zato što obje predstave govore o društvu, na sličan način poput “Čoveka slona” govori i “Švejk”. Naime, oba su marginalci, Švejk  i Čovek slon. Kod Švejka je taj marginalni dualizam, da li je on neki genije ili prorok ili je apsolutna budala i idiot, ali je marginalizovan u svakom slučaju i kroz tu marginalizaciju pojedinca gledamo i kritički se odnosimo prema jednom društvu i pogotovo prema jednom militantnom sistemu funkcionisanja. S druge strane, “Čovek slon” je vrlo zanimljiva priča, meni se strašno dopada i to kako je Kokan Mladenović osmislio cijelu tu stvar i cijelu tu priču. Prije svega,  zato što preko nakaznosti pojedinca govori o nakaznosti društva i ono što mi je bilo najdirljivije u cijeloj toj priči i u cijeloj toj predstavi jeste da taj pojedinac, taj Džon Merik koji je silno htio da pripada, kao što svi mi na neki način želimo da pripadamo nekoj grupi ljudi,  nekako u toj težnji, kao jedno čisto biće, jedno potpuno duboko, moralno biće, zatvoreno u svom svijetu, kada se sreo sa spoljnim društvom i on je počeo poprimati odlike tog društva. Kako je i on sam postao pomalo kvaran, pomalo se ta njegova čistota počela gubiti, počeo je dobijati taštinu, počeo je gledati razlike između ljudi. On je silno želio  pripadati, ali je zapravo uvidio da je društvo kojem želi pripadati toliko iskvareno, da je donio odluku da tom društvu na kraju nikad ne pripadne.

GLAS: Važno pitanje o mjestu pojedinca unutar društva u kojem živi?

GRABARIĆ: Sigurno je jedno izuzetno važno pitanje postavljeno publici. U kakvo se to društvo pretvaramo ako su nam mediji, spektakli, rijalitiji toliko važni, ako konzumiramo takvu vrstu sadržaja, ako gledamo neke ljude koje eksploatišemo samo radi zabave? Naime, ljudi koji gledaju taj sadržaj jednako su odgovorni za društvo koje stvaramo kao i oni koji taj sadržaj nude. Pojedinac se uvijek razvija u odnosu na društvo u kojem se razvija. Razvojem društva, vi razvijate i pojedinca i obrnuto. Zato su važne te priče koje pričamo teatrom, jer one oblikuju društvo u kojem živimo, kao što priče koje pričamo sebi ili koje pričamo djeci oblikuju njihov pogled na svijet. Priče su način na koji se oblikuje pojedinac i društvo, a društvo i te kako utiče na pojedinca.

GLAS: Koliko je bilo teško pristupiti ovom liku s obzirom na mitološku slavu ovog komada u kulturi 20. vijeka, od filma Dejvida Linča do istorijskih činjenica?

GRABARIĆ: Nije mi bilo teško, prije svega zato šta je predložak kojim smo se mi bavili napisao Dimitrije Kokanov. Jedan potpuno novi tekst, koji je izuzetno poetičan, ima jednu drugu umjetničku vrijednost i kvalitet kojih nema u filmskom scenariju i kojih nema u samoj istorijskoj priči o doktoru Frederiku Trevisu i Džonu Meriku. Sam predložak predstave bio je potpuno nešto novo i potpuno nešto drugačije. Naravno, koristili smo se mnogim elementima koji su upisani u mitološku svijet, držali smo se nekih faktografskih činjenica, nešto malo smo promijenili i tu je nastala neka potpuno nova struktura, tako da je teško to uporediti sa filmom.

GLAS: Živimo u eri hiperprodukcije serija i filmova, u eri laži i spektakla, kako kažete, tehnologija se otima polako kontroli… S druge strane,  teatar je prilično spor medij i zahtijeva jedan klasičan, dugotrajan i skup proces. Glumac ste i pedagog, da li ste optimista kada je u pitanju sudbina pozorišta?

GRABARIĆ: Ja sam apsolutno optimista o pitanju pozorišta zato jer su svi drugi mediji, kao što su film ili društvene mreže, potpuno nove i mlade pojave u našim životima, tj. u životima čovječanstva. Pozorište postoji ne samo od Grčke, ono je puno dublje ukorijenjeno u civilizaciju. Postoji od prvih zajednica, koje su se počele okupljati oko vatre i imali potrebu da pričaju jedni drugima,  nešto što su vidjeli, nešto što im se dogodilo u lovu itd. Pričali su priče, jer je to bila evolucijska potreba da bi preživjeli. Oni su morali svoja iskustva dijeliti jedni s drugima. Sve te priče su zapravo jedna duboko evolucijska potreba i one će i biti evolucijska potreba i dalje jer smo mi potpuno satkani od priča. U ovom dobu vještačkih inteligencija, uvjeren sam da će jedino preživjeti teatar,  jer vještačka inteligencija će moći u jednom trenutku apsolutno napraviti film bez glumaca. Vještačka inteligencija će napraviti veliku štetu vizuelnim medijima i muzici, možda čak i pisanoj riječi, ali teatru nikad. Teatar je živ čovjek, koji se obraća živom čovjeku i to je moć teatra. Da čujete glas bez ikakvog posrednika, posebno tehnološkog posrednika. Možda dolaze mračnija vremena u smislu tehnologije, ali sam prema teatru apsolutno bio i ostaću optimističan. Komunikacija sa mobilnim telefonom je komunikacija ni s čim, zapravo.

GLAS: Fascinantan je podatak da u filmografiji imate više od 50 glasovnih uloga u različitim animiranim projektima. Koliko Vas je taj rad u kojem ste prisutni zvukom, tj. glasom, a ne likom, oblikovao kao umjetnika?

GRABARIĆ: Sigurno da jeste, jednim dijelom, ti animirani filmovi su zapravo prostor velike slobode, jer čovjek ne koristi svoje tijelo, nego koristi svoj glas i onda se glumac uvijek može fokusirati na ono što je zvuk, što je glas, što je auditivno. Mislim da su pozorišta postala dominantno vizuelna, počeli su vizuelnu komponentu stavljati u prednost nad auditivnom. Mislim da je to zapravo jako loše, trebalo bi da vode brigu o glasu, o govoru. Nisam zagovornik čistote govora po svaku cijenu, ja vjerujem da se standard treba poštovati, ali mu se ne smije robovati. Teško je govoriti o standardu jednog jezika jer se jezik konstantno mijenja i onda je pitanje šta je to standard. Prolazeći kroz region i radeći svuda, moj govor se mijenjao, ja govorim malo ekavicom, malo ijekavicom, malo mešam, malo miješam (smijeh), sve te stvari zapravo doživljavam kao bogaćenje moje osobe i moga govora.  S druge strane, govor mora biti jasan u smislu, misli, misao na sceni mora biti izuzetno jasna, jer je to ono s čime se zapravo publika povezuje, ne toliko sa vizuelnim, ne toliko sa konceptuelnim. Zato publika voli glumce, zato jer voli čuti da im govore neke misli koje odjekuju u njima samima.

GLAS: Vraćamo se na živog čovjeka na pozornici i ispred pozornice?

GRABARIĆ: Upravo tako. Glumci su ti koji svojim govorom, ne svojim izgledom, dolaze do publike, jedino što zaista ulazi u pojedinca jeste govor, koji dolazi do čovjeka, ulazi i dira ga i zapravo, po meni, budi neka uspavana znanja u samom gledaocu. Govor je izuzetno snažan jedan okidač, i zato postoji kult glumca u smislu da glumac prenosi misao autora. Za mene su autori i pisci uvijek bili bogovi i oni su za mene u toj hijerarhiji pozorišnoj na prvom mjestu. Taj auditivni moment je izuzetno važan, a zapostavljen je u današnjem teatru, na kojem treba izuzetno puno raditi, i to je nešto gdje nam predstoji borba.

GLAS: Zahvaljujući festivalu “Naši dani” i saradnji sa NPRS  dobro poznajete Banjaluku. Kakve utiske očekujete od ovog dvostrukog gostovanja?

GRABARIĆ: Prvo mi je izuzetno drago da dolazimo sa dvije tako različite predstave, tako različitih tema i rediteljskih koncepcija i postupaka. Često sam sada gost u Banjaluci sa Beogradskim dramskim pozorištem, i moram da priznam da jedva čekam da dođemo ponovo. Banjaluka ima predivnih glumaca, gledao sam tu neke divne predstave, tako da se izuzetno veselim i očekujem sve najbolje. Da se lijepo podružimo, da se vidimo i da inspirišemo jedni druge. U tome je smisao i takvih festivala  koji  čine da se prostor, pokidan u ratovima, ipak spaja, jer je to naš prostor, šta god ko mislio i govorio o njemu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.