Nikola Pejaković: Nušić opisuje duhovne čireve našeg naroda

Srbi mnogo manje vole život nego junačku smrt, ali ne zbog toga što smo, može biti, mazohisti ili ne znamo da umačemo u saft života, već zato što Srbi ne vole da žive prazne živote i da budu nečije sluge. Njihova ljubav prema životu je velika, ali je ljubav prema slobodi još veća i zato pravi Srbin rado gine za krst časni i slobodu zlatnu i ne interesuju ga lizing auta i pare iz nekih evropskih fondova.

To ih automatski stavlja u poziciju da budu junaci tragedije, odnosno, od njih pravi tragikomične junake u ovom zemaljskom pozorištu. Nas su proglasili lošim momcima, silovateljima i ubicama, samo zato što nismo pristali da idemo mirno na klanje…

Ovo u razgovoru za naš list kaže glumac, reditelj, scenarista i muzičar Nikola Pejaković koji je nedavno režirao Nušićevog "Narodnog poslanika" u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Prva njegova predstava otkako je domaći reditelj u našem nacionalnom teatru još jednom je pokazala neprolaznost Nušićevog komada.

Široj publici Kolja Pejaković poznat je i po seriji "Vratiće se rode".

- Trudio sam se da svaka scena serije "Vratiće se rode" sadrži jedan mali dio ludila i beznađa čovjeka koji udara na velike sile. Meni je veoma drago što je srpski narod osuđen od svijeta. Više volim da me ovakva Amerika napada, nego da mi tapše. I više volim da me ovaj i ovakav svijet mrzi, nego da me voli.

* GLAS: Šta je, onda, najtragičnije za srpski narod?

PEJAKOVIĆ: U političkom smisli najtragičnije je to što su nas osudili na Evropu. Nama Evropa zaista ne treba, a ne trebamo ni mi njoj. Imam neki osjećaj da su sile koje su izgubile Drugi svjetski rat, naknadno, u miru, dobile taj rat. Kao da nije ni bitno ko je bio na strani dobra, a ko na strani zla. I to nas dovodi do zaključka da postoje samo interesne sfere, sila i novac.

Da sam političar bježao bih od Evrope kao od đavola. Evropa je kosturnica ideja i duha. O njoj mislim sve najgore. Zaista. I "Rode" su htjele da pokažu koliko je nadmoćan taj naš duh, to naše ludilo i nesavršenstvo u odnosu na njihovu šminku i fingiranu ljubaznost.

* GLAS: Govoreći o "Narodnom poslaniku" Laza Lazarević je rekao da je ta Nušićeva komedija "dobar domaći pasulj, ali bez zaprške". Da li je "Narodnom poslaniku" potrebna ta zaprška? Da li ste je Vi dodali?

PEJAKOVIĆ: To je Nušićev prvi komad i logično je da nije imao zapršku. "Poslanik" je, može se reći, čak i naivno napisan komad. Reditelj, htio ne htio, mora da daje zapršku. On mora naći linije koje njega u komadu interesuju i te linije mora da izvuče i na njima insistira. Reditelj može da se piscu i suprotstavi, ali mu se uvijek vraća. Reditelj najbolje radi za komad kada izda pisca a onda, u zadnjem trenutku, vrati mu se u zagrljaj. Naravno, govorim o fingiranoj izdaji, o hrabrosti i potrebi da progovoriš o nečemu što pisac daje između redova.

Sudbina Nušićevog "Poslanika" je poznata. Dugo je čekao da se odigra, a sam Nušić je tri puta je mijenjao i dorađivao tekst na zahtjev Upravnika, a pod budnim okom Policije. Nušić je, dakle, tri puta taj komad ponovo pisao i mi ne možemo znati kako je on izgledao u svom izvornom obliku. U komadu se vide ustupci vlasti molijerovskog tipa, ustupci mladoj demokratiji i rađanju parlamentarizma u Srbiji.  

* GLAS: U jednom periodu vladalo je mišljenje da se u komadu nalazi mnogo šta što vrijeđa i poslanike i članove balade. Ima li Vaše čitanje ikakvu namjeru da taj problem aktualizuje?

PEJAKOVIĆ: Možda mi mnogi neće vjerovati, ali nisam znao da će, prije premijere "Narodnog poslanika", biti lokalni izbori. Nisam mogao znati ni to da su neki političari nekad bili mesari. Ali, sa druge strane, ja ne mogu da se odredim kao političko biće i da kažem da sam protiv bilo kog predstavnika naše Vlade, jer je meni jasno da su naši politički neprijatelji u Sarajevu, a ne u Republici Srpskoj.

Znamo mi ko nama radi o glavi i ko radi na razbijanju našeg entiteta. Upravo zbog toga ja ne želim da napadam svog čovjeka. Zbog čega bih to radio? Njemu mnogo ozbiljnije prijete neki drugi ljudi, zašto bi mu ja sad još stajao na muku. Srpski narod je najviše koštala razjedinjenost i ja ne želim da učestvujem u potpirivanju nesloge.

Ako je bič ove predstave negdje okrenut, onda je usmjeren prema našem egocentrizmu, samoizdaji i ludoj gordosti. Mi kritikujemo onaj trenutak kada političari pomisle da bi mogli biti nešto više od normalnih ljudi i kada pomisle da su vredniji i pametniji od sopstvenog naroda.

* GLAS: Da li je pokondirenost u svakom segmentu života temelj Nušićeve komedije, pa tako i "Narodnog poslanika"?

PEJAKOVIĆ: Ne koliko temelj čine egoizam i gordost. Iz gordosti nastaju svi problemi i sukobi. Mislim da je gordost na vrhu piramide i da sve ostalo slijedi. Nušić u svojim komadima detaljno opisuje te duhovne čireve, te opake strasti koje nagrizaju dušu čovjeka.

* GLAS: Rekli ste da ne možete promijeniti kulturnu scenu u Republici Srpskoj, ali da možete posijati sjeme iz kojeg će niknuti mlađi koji će stvarati kulturni identitet grada i Srpske. Kako će to izgledati u praksi? Hoće li umjetnost imati tu moć?

PEJAKOVIĆ: Kada sam došao u Narodno pozorište Republike Srpske da režiram "Narodnog poslanika" umjetnički direktor ove kuće Ljubiša Savanović me je pitao da li želim da zakazujem dvije probe dnevno. Rekao sam mu - onaj reditelj koji dođe u Banju Luku i traži dvije probe dnevno je došao samo da uzme honorar i pobjegne! Nemoguće je raditi dvije probe dnevno, a u isto vrijeme biti kvalitetno posvećen tom pozorištu, toj sredini…

Nije moje kao reditelja da dođem i postavim svoju ideju. To je najmanje što reditelj radi. Reditelj podučava ansambl, vuče ga ka nekim novim ciljevima i saznanjima. Uvlači pozorište u novu duhovnu i umjetničku avanturu, uči i njih i sebe, podučava i poboljšava… To se ne može raditi sa dvije probe dnevno. Sijanje sjemena je i razgovor sa vama i sa svim mladim ljudima. Sijanje sjemena podrazumijeva moju pomoć tim ljudima koji imaju snagu i želju da nešto urade sa sobom i svojim gradom.

Ne vjerujem da umjetnost može nešto da promijeni. Da je mogla promijenila bi do sada. Bilo je veoma mnogo kvalitetnih umjetnika i umjetničkih pokreta koji nisu ništa promijenili. Umjetnost ne mijenja svijet, ona ga poboljšava, čini ga snošljivijim za život. A čovjek će biti veći ukoliko više pogne glavu pred Bogom i pred drugim čovjekom. Pravoslavlje je naš svetionik, mi nemamo ništa bolje, pametnije, čistije nego to naše pravoslavno biće, to naše Svetosavlje i toga treba da se držimo.

* GLAS: Postali ste kućni reditelj Narodnog pozorišta RS. Već duže vrijeme je poznat stav ove kuće da sve radi sopstvenim snagama. Da li je to presudilo da prihvatite njihovu ponudu?

PEJAKOVIĆ: Ja sam na putu da postanem kućni reditelj. Nadam se - na dobrom putu. Razlozi za to su vrlo jednostavni - imam namjeru da ostanem u Banjoj Luci i da odavde djelujem. Najbolje mjesto za to djelovanje je, po mom mišljenju, Narodno pozorište, u kojem će biti koncentrisani svi kreativni potencijali. Ili bar veći dio. U ovom gradu vjerujem samo u mlade ljude! I biću njima na raspolaganju.

* GLAS: Koja ključna ideja povezuje sve umjetnosti kojima se bavite?

PEJAKOVIĆ: Nisam nikada o tome razmišljao. Ali, ako me već to pitate, ovako iz prve, volio bih da sve to objedinjuje - bogoljublje.

Banja Luka

Banja Luka mora da postane metropola, kulturni i regionalni centar. Tek tada ćemo moći da kažemo da smo nešto uradili. Ne smijemo dozvoliti da dođemo u situaciju u kojoj mladi ljudi neće znati kako da izraze svoj kulturni i lični identitet. Stručni ljudi iz oblasti filma, pozorišta, likovne umjetnosti i medija moraju da se okupe i predlože sistemske zakone, uspostave Institucije i predlože viziju razvoja. Banja Luka mora da postane važan centar, ali ne kroz oponiranje i sukobljavanje sa Sarajevom ili ostatkom svijeta, nego kroz saradnju.

Provokacija

Pozorište mora biti provokacija. Predstava mora biti svojevrsni teroristički čin. Arto kaže da odlazak u pozorište mora biti istovjetan odlasku kod zubara - znate da vam se tamo neće ništa desiti, ali se ipak bojite da odete. Jer, pozorište mora da provocira, da nas baca u određene krajnosti, da nas tjera da ispitujemo sebe i svoje stavove o životu, da budi najcrnje slutnje i najdublje strahove, da "yara" po utrobi. U srži pozorišta je sukob.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.