Najzda loših pisaca

Što je manje šume, sve je više površinskih voda (izvora pištalica) i pisaca!

        Kakve ima veze šuma i pisci?

Ima, rode, sa dosta istine i asocijativne razuđenosti.

        Da su pisci najosjetljiviji sloj u društvu, bez sumnje, dokaz je Udruženje književnika Republike Srpske - onako kako jeste i kako nije! Sad ga vidiš sad ga ne vidiš, hokus-pokus, kao trik nižerazrednog mađioničara. U ovom slučaju država je umjesto njegova mecena – mađioničar. I to onaj mađioničar koga su nadživjele sopstvene opsjene.

        Šta to znači? Da ga ima onoliko koliko i države. Prve slabosti država je pokazala prema piscima. A i kako ne bi kada su državu stvarali pisci koji su narod vodili preko nepostojećeg mosta, od romanijskog Tibeta, do Sanskog Mosta, koji je pao prije nego što je majka Bore Kapetanovića spremila doručak za umorne goste iz Srpskog Sarajeva (Krtolina, Veljković, Žugić). "Muko moja tvrda", rekao bi hromi Vuk Karadžić.

        Čega ima puno, malo se traži, rekao bi naš narod. Pisci su se umnožili do besmisla. Zašto? Zato što nema institucije recenzije i redakcionih odbora, kada je u pitanju vrednovanje njihovog djela.

U profiterskom ruletu i knjiga se našla kao roba. I to loših pisaca, kojima je najvažnije naći sponzora, a recenzent i izdavačka kuća su sporedna stvar. Pošto nema tekuće kritike u časopisima (a rijetko da je ima i u dnevnim novinama), neki atletičar iz Rogatice šezdesetih godina, naduva dušu (što bi rekao Njegoš "Nošen strašnom mišlju grudi nadutijeh") naštanca pet-šest knjiga i eto ga u Udruženje književnika, koje se na jedan krajnje sraman način održava, a bolje bi bilo da ga nema.

        Ipak, neka pisaca makar nikome ne trebali. Tako misle i u Ministarstvu prosvjete i kulture, želeći da se oslobode obaveze prema njima, raspisivanjem konkursa za stimulisanja izdavačke djelatnosti.

U dubini vremena, udruženja književnika u jugoslavenskim zemljama osnovana su prije stotinu godina, kao nacionalnokulturne institucije, kao neugasivi simboli nacionalnoga kulturnog identiteta.

Predstavnici književnih udruženja pozivani su kao počasni gosti na sve javne manifestacije, ali i partijske kongrese. Tada su književnici dobijali zaposlenja i stanove.

Danas, isticao sam to više puta, književnici žive svoje sveto siromaštvo, osim onih koji su se prišljamčili uz vlast, koja ih brzo potroši i kao u Balzakovim romanima, izbaci kao koru od banana pod noge prolaznika, koji se okliznu kada stanu na nju.

U dobrom dijelu sve to je donio prošli rat: neke pjesnike milicija je čuvala, neke je hapsila, neki nisu izlazili iz rova, a bilo je i onih koji nisu smjeli prići rovovima, ne od neprijatelja, već od svojih sunarodnika.

U pravednom i opravdanom ratu, zna se to, pisci sa bakljom u duši treba da pokazuju vojnicima života put ka zvijezdi pobjede. To mogu zdravi pisci, ali ne mjesečari, kao u prošlom ratu, koji su narod vodili preko nepostojećeg mosta! U naučnoj teoriji o piscima, prihvaćen je pjesnik prorok (poeta vates), pjesnik koji se igra (poeta ludens), pjesnik ovjenčan slavom (poeta laureatus), UČEN pjesnik (poeta doctus), a svemu tome, u našim uslovima, mogli bi se dodati i poeta epigon, poeta plagijator, poeta mafija, poeta lutalice, poeta izdajnici i poeta podanici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.