Mihailo Rakita, akademski slikar: Tajna umjetnosti leži u radu

BANjA LUKA - Zajedničko svim mojim radovima, bez obzira na to kojem periodu moga stvaralaštva pripadali, jeste ispitivanje oblika. I ljudsko tijelo, i kamen, i asteroid, i oranice imaju nekakav oblik koji često zavisi i od same strukture.

Zato mi je i bilo važno da u svim radovima, od onih koji potiču iz vremena dok sam išao na Akademiju, pa do danas, rješavam određene likovne elemente na sebi svojstven način.

Ovo u razgovoru za naš list kaže akademski slikar Mihailo Rakita, koji je tridesetogodišnjicu svoga rada nedavno obilježio izložbom svojih radova u prostorijama Muzeja savremene umjetnosti.

* GLAS: Da li Vam je, tokom tri decenije stvaralaštva, bila važnija forma ili sadržaj?

RAKITA: U prvim godinama nakon završene Akademije dosta sam lutao. To je proisteklo iz malog iskustva i nedovoljnog rada. Što sam više radio, shvatao sam da tajna umjetnosti leži upravo u njemu - u radu. Problemi koji pred umjetnika iskrsavaju mogu biti riješeni samo kroz rad. Tada sam počeo mnogo da crtam male formate, ali sam skakao sa teme na temu. Tada sam mnogo i putovao. Obilazio sam mnoge evropske muzeje i galerije. Po povratku sa tih putovanja sam se sve bliže približavao tajni slikarstva.

* GLAS: Koliko su umjetnička djela koje ste vidjeli na tim putovanjima uticala na Vaše stvaralaštvo? Da li ste ostvarivali dijalog sa umjetnicima koji su na Vas ostavili najjači utisak?

RAKITA: Dijalog je izuzetno potreban, pogotovo mladim autorima. Ako slikar nađe neko rješenje za problem koji ga muči u radovima starog majstora, onda je sebi olakšao put do rješenja. Pri tome valja imati na umu da to ne znači kopiranje. Potrebno je znati gledati.

Na mojim ranim radovima se vide uticaji Van Ajka, Rembranta, Kvintusa Mecisa. Taj uticaj je trajao određeno vrijeme i vidljiv je na nekim ranijim djelima, ali mi je on bio potreban kao zamajac dok se nisam sam upustio u istraživanje svih tih problema koje slika stavlja pred autora.

* GLAS: Vaša interesovanja su žena, kamen i zemlja. Kako su se te ideje razvijale u Vašem stvaralaštvu?

RAKITA: Kroz istoriju umjetnosti žena je imala gotovo najznačajnije mjesto. Ona je neiscrpna tema. Od praistorije, preko umjetnosti afričkih plemena, stare Grčke i Rima, pa do današnjih dana, žena je ostala vječna opsesija umjetnika. Kao mladom slikaru ta tema mi je bila izuzetno provokativna i htio sam da je istražim u onom domenu u kojem sam mislio da mogu.

Kada sam završio s tom temom, pred sebe sam stavio drugu. To je bio kamen, u obliku kanjona, stijena i asteroida. Kanjoni i stijene nisu ništa drugo nego dijelovi pejzaža koji se nalazi svuda oko nas. Ta tema mi se učinila veoma interesantnom za istraživanje, jer sam tu mogao da istražujem strukturu materijala. Kasnije sam od kanjona pravio manje dijelove - stijene, a od njih još manje - asteroide.

Tada sam se upitao - šta je čovjek od svega toga uradio za sebe? I shvatio sam da je to zemlja! Tada su nastale moje oranice. Rekao sam da su one neprevaziđen pronalazak u razvoju ljudske vrste, jer pokazuju da je čovjek sopstvenim radom i razmišljanjem sebi uspio obezbijediti egzistenciju.

U tim oranicama sam vidio dva likovna elementa koja me interesuju - liniju i površinu. U međusobnom odnosu tih elemenata i uz dodavanje pastoznog namaza boja pokušao sam napraviti kompoziciju. Sve ostalo je rad i razmišljanje.

Vrbas i Drina

Kada sam slikao kanjone, postavio sam sebi pitanje - kako će gledalac znati koji kanjon pripada Vrbasu, a koji Drini? Tada sam počeo razmišljati i o muškim i ženskim principima unutar slika. Drina nosi žensko ime, a samim tim i neku unutrašnju toplinu i blagost. Trudio sam se da do te topline dođem pastoznim bojama, jer sam morao pokazati da se u tom kamenu, u tom kršu krije izuzetna blagost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.