Dječije pozorište RS čuvar blaga koje razvija maštu i stvara sjaj u dječijim očima: Simbol nade u ljepši i radosniji svijet

Ilijana Božić
Dječije pozorište RS čuvar blaga koje razvija maštu i stvara sjaj u dječijim očima: Simbol nade u ljepši i radosniji svijet

BANjALUKA - Magija i moć lutaka, čarobni svijet kojim caruju Pinokio, Crvenkapica, Ružno pače, Ježurko Ježić i družina iz najljepših svjetskih bajki čuvar je djetinjstva i nade u onaj ljepši, radosniji i iskreniji svijet.

Osnivanjem Centra za vaspitno-zabavni život djece, prije tačno 65 godina, započeo je život Dječijeg pozorišta Republike Srpske koji od tada njeguje umjetnost lutkarstva. U odajama ovog teatra krije se Muzej pozorišnih lutaka, kao simbol nade koja spaja ljude i kulture, prošlost, sadašnjost i budućnost, s ciljem da sačuva lutkarske vrijednosti od propadanja.

Glumci Dječijeg pozorišta godinama ulažu mnogo ljubavi i truda kako bi pravim životnim vrijednostima naučili  najmlađe naraštaje kojima i danas zastane dah i zasjaje oči pred čarobnjacima koji su izvor duhovnog nadahnuća.

Govoreći o korjenima lutkarstva glumac Duško Mazalica za “Glas Srpske” je istakao da je radeći mnoge predstave došao do zaključka da ljubav prema lutkama i njihovo stvaranje počinje od najranijeg djetinjstva.

- Radeći školu glume sa djecom uvidio sam da što su manji talentovaniji su za lutkarstvo. Postoji trenutak kad se beba odvaja od majke, od snivanja snova uz majčin grudni koš, od mjesta gdje osjeća toplotu i otkucaje srca. Onog momenta kad prelazi u krevetac, ona pelena, koja i dalje miriše na majku, počinje da bude to prvo platno od kojeg dijete pravi lutku i za koje se veže. To sam shvatio posmatrajući i svoje dječake koji su tu pelenu razigravali, razmaštavali i stvarali od nje neku vrstu svoje lične kreacije - objasnio je Mazalica.

Prema njegovim riječima lutka može sve, za razliku od čovjeka koji je ograničen.

- Kad to spoznaju glumci lutkari, sve ostalo je pitanje slobode, kreativnosti i rada. Lutkarstvo pruža pregršt mogućnosti u pozorišnom izrazu što je glumcu inspirativno. Ono djeci ne daje kompletan utisak, nego stvara umjetničku formu koja djecu provocira da sama izmaštaju svijet. Zato su lutkarske predstave edukativnije od crtanih filmova ili predstava u kojima igraju živi glumci - kazao je Mazalica i dodao da djeca zaista uđu u svijet koji je predstavljen kao estetika predstave.

Objasnio je da mališani preko tog svijeta doživljavaju i vizuelnu katarzu kao i onu koja je sprovedena samom pričom.

- Lutka pruža mogućnost da se uradi kompletna estetika predstave. Primjer je komad “Odisej” u kojem smo od jednog velikog platna i mnoštva drugih platana, uz pomoć štapa i kanapa, pravili Odiseja i prikazivali njegove avanture. Sva ta čudovišta koja presreću Odiseja mnogo su jače i autentičnije mogla da se izraze preko lutaka. I more je bilo velika lutka sačinjena od najvećeg platna koje je bilo zavezano na četiri strane.  To more su animirala četiri glumca - naveo je Mazalica.

Naglasio je da je jednako zahtjevno igrati u dramskom pozorištu kao i u lutkarskom.

- Kad igrate u dramskom pozorištu  stvarate lik u svojoj mašti i apsolutno ga iznutra doživljavate. Bio pozitivan ili negativan morate ga opravdati i braniti da biste ga dočarali što bolje. Ima tu određenih poteškoća, ali one se odnose na izraz iz dubine nas samih. U dramskom pozorištu moramo konstantno da budemo na putu samospoznaje  i samoistraživanja, da bismo znali kako da baratamo duhom, dušom i osjećanjima. U lutkarstvu se mora uključiti tim radika, od onoga koji izrađuje lutku, do idejnog tvorca samih lutki – ispričao je Mazalica.

Dodao je da se nakon saradnje idejnog tvorca i lutkara glumac upoznaje sa lutkom i pokušava da u nju unese svoj doživljaj karaktera i priče koja joj je dodijeljena.

- Upravljanje lutkom, je čista vještina, a kad se savlada vještina onda može doći umjetnički doživljaj. Sa lutkarskim predstavama počevši od “Malog princa” mi iz Dječijeg pozorišta RS smo obilazeći svijet postali misionari i prenosioci naše kulture lutkarstva na druge narode. Sticajem okolnosti bili smo veoma mlad lutkarski ansambl koji je imao mogućnost da putuje po festivalima da bismo kroz nekih pet do deset godina uspjeli da se postavimo na svjetskoj lutkarskoj sceni kao vrlo značajno pozorište. To je ono na šta sam danas ponosan - istakao je Mazalica.

Sve bi to bilo teško postići bez pomoći vrijednih stvaralačkih ruku i talenta lutkara koji u radionicama dječijeg teatra izrađuju najrazličitije vrste lutaka i čarobni svijet obogaćuju novim junacima.

Jedan od njih je i lutkar Vasko Jordanov koji je u Banjaluku došao iz Skoplja, a u Dječijem pozorištu radi tri godine.

- Umjetnost je moj život. U mojoj porodici sklonost ka muzici je tradicija. Iz te ljubavi prvo sam počeo da izrađujem tradicionalne instrumente kao što su kavale, gajde i frule. Interesovalo me i rezbarstvo koje mi je postalo hobi. Pravio sam ikone i drvene figure, a onda sam saznao da Dječije pozorište traži lutkara i tako je sve počelo - započeo je priču Jordanov.

Kako je kazao “Glasu Srpske” do tada nije izrađivao lutke, ali je brzo savladao tu vještinu, a u njegovoj radionici važi pravilo koje kaže da ništa nije za baciti.

- Kad reditelj saopšti kako je zamislio da izgleda lutka, nacrtam ju, a nakon toga biramo  materijal kako bi bila laganija i fleksibilnija. Izrađujem ih od spužve, tkanine, stiropora, stirodura i drveta. Potom kreće oblikovanje glave, ruku i ostalih dijelova tijela - rekao je Jordanov. Istakao je da je i za ovaj kao i za svaki drugi posao neophodno mnogo ljubavi, truda i strpljenja jer bez toga ne možemo ništa da stvorimo.

- Od najobičnijeg materijala nastaje lutka kojoj zajedno s glumcima dajemo život. U tome se krije čar ovog posla. Imamo  različite vrste lutaka  i to marionete na kratke i duge konce, ginjole odnosno ručne i rukavične lutke, javajke, plošne lutke, lutke za sjenke i maske - kazao je Jordanov i dodao da je saradnja sa glumcima veoma važna.

Naglasio je da je prilikom izrade kostima ili lutke stalno sa glumcima, te da od njih dobija dodatne smjernice da bi svaka bila savršena. Jordanov vještinom i umijećem izrađuje i propratne rekvizite za predstavu, kao što su telefoni, televizori, ogledalca, četke i slično i budno prati pripremu i izvođenje predstave kako bi sve proteklo u najboljem redu.

Prema njegovim riječima najteže je napraviti drvenu lutku, jer u njoj ima mnogo elegancije, prefinjene su, a na njihovim licima je ucrtan karakter.

- Kad stvaram moram da uđem u ulogu koju ima  lutka i da joj udahnem karakter. Ako je ljuta i nervozna stvaram oštrije crte na licu i obrnuto. Fascinira me kad dočaram te linije i crte i kad one budu saglasne sa zamišljenim karakterom - naveo je Jordanov.

Istakao je da je najveće zadovoljstvo i vjetar u leđa onaj trenutak kada ugleda osmijehe i radost na dječijim licima.

Muzej

Ljubitelji lutkarstva imaju priliku da u “Muzeju lutaka” vide više od 300 lutaka iz predstava ovog teatra. Izložene pozorišne lutke su rađene od 1982. do 2012. godine u najboljim lutkarskim radionicama kulturnih centara kao što su Prag, Sofija, Berlin, Varšava, Sankt Peterburg. Nakon sanacije Dječijeg pozorišta RS 2008. godine stvoreni su preduslovi za otvaranje prvog “Muzeja pozorišnih lutaka” u jugoistočnoj Evropi.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana