Da te nema trebalo bi te izmisliti

Lagan, kao vjetar što pohodi Romaniju, uđem u frizersku radnju na Sokocu, nedaleko od sjedišta preduzeća u kojem radim već deset godina, čiji naziv nije više "Srpske šume", već u navodnicima "Šume Republike Srpske". Sve to, nametnuli su međunarodni mešetari, prije inficiranog Zakona o šumama po kojem je balvan pukao čim ga pogledaš.

Ako ima ljudi u frizerskoj radnji, kada uđem, zavlada neka tišina, ali nema napetosti u njoj, kao da se boje da imam kod sebe češalj za misli ili da vidim neviđeno i čujem nečuto.

Frizerka, starija, već baka, ali brzih uzmaha, čuje sve što ljudi kažu, pa i ono što neće da kažu. Sasvim moguće, jer ako je kosa antena misli, provlačeći prste kroz kosu onih koje šiša, kroz njena nervna vlakna struje misli u ovitku nekazanih riječi.

Osim toga, čovjek kod frizera, šišajući kosu, bradu, dlačice iz ušiju, želi nesvjesno da se oslobodi ovozemaljske prlježi u ljudskim odnosima, kako bi izašao čist, kao krsnik na bojište poslije molitve.

U tom gradu sam ostavio neizbrisive tragove neprilagođenosti sili i silnicima, mafijašima i profiterima, onima koji su bez dana staža stekli bogatstva, griješeći se od grobove izginulih u proteklom ratu, ali i od rovove i borce koje su gurnuli u rat, kradući im budućnost uzimajući sebi fabrike a njima ništa i ostalo.

U tom gradu sam doživio da oni koji bi me do juče sklonili iz života, sada persiraju, jer ih je nebeska sila natjerala da osjete grijeh prema onima koji nisu tražili ništa osim da budu nepotkupljivi svjedoci svega što se dešavalo, a nisu izdali narod i nacionalne interese.

Takvi ne ulaze u ovu radnju, već oni izbirljiviji, kultivisaniji, što bi rekli pošteni seljaci, oćutni, koji govore kratko i pojmljivo, koji sporo pričaju, a brzo misle.

A ja sam uvijek podešavao akcione struje mozga da "čujem" njihove misli, jer davno sam to pročitao i uvjerio se u tačnost da čovjek ono što misli, to i čini.

U frizerskoj radnji, kod Angeline, ljudi misle šta govore, a govore ono što misle. Mislima im nije tijesno u košulji govora.

Ljudi koji se kod nje šišaju su kao biljke, koje reaguju na osjećaje i misli svojih vlasnika. Oni su za nevidljivu knjigu života nepotkupljivi svjedoci, koji pokazuju put do univerzalne životne istine. Nisu hrabri da vas podrže na licu mjesta, na kojem ostavljate svoj i njihov pečat istine, ali jesu pošteni, da vam na skrovitom mjestu kažu šta misle.

Uvremenjeni su, znaju da je ovo nedoba istine i pravde, da je država besudna i da je za laž nagrada, a za istinu kazna.

Frizerka u brzom kretu, prema zapamćenoj matrici prethodnog šišanja, odrađuje posao uljepšavanja, do kultivisanog kraja, kada skida ogledalo sa zida i pokazuje odlik glave sa potiljka.

Ipak, od svih tih ljudi koji se šišaju, a nisu dlakavi iznutra, zapamtio sam ono što mi je rekao jedan dobromisleni advokat i jedan empatični hirurg, koji me operisao nakon ranjavanja u Vojnoj bolnici u Sokocu. A možda su mi to i najdraže riječi koje sam u životu čuo: "Da te nema, trebalo bi te izmisliti" (advokat) i "Pišeš, kao da mi čitaš misli" (hirurg).

Nakon toga sam zapisao da su riječi, koje imaju u sebi energiju ljubavi i istine dobromislenog i pravorječivog čovjeka, male munje – svjetlice koje prožimaju cijelo tijelo, jer su prošle kroz središte srca.

Tome bih dodao samo riječi najvećeg srpskog duhovnika, koji je dobijao informacije od Duha svetoga, Nikolaja Velimirovića: "Silna je riječ, kao grom. Ona poražava grešnika, melem je bolnome i potištenome, utuk razvratnome, a opomena bogatome".

Ili, genijalnog Andrića, koji je pisao i govorio: "Nikada ne znaš od koga ćeš čuti pravu riječ."

A frizerska radnja na Sokocu ostaće mi u sjećanju kao istureno odjeljenje psihoterapijske zajednice u kojem su ljudi dobromisleni i pravorječivi. Penzioneri, najčešće, govore ono što se ne može naučiti iz knjiga - oćutno i mudroslovno, tako da im je "iskustvo dijete misli, a misao dijete akcije".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.