Snežana Savičić Sekulić, prvakinja opere Narodnog pozorišta u Beogradu, za “Glas Srpske”: Blagoslov je dijeliti muziku sa drugima

Ilijana Božić
Snežana Savičić Sekulić, prvakinja opere Narodnog pozorišta u Beogradu, za “Glas Srpske”: Blagoslov je dijeliti muziku sa drugima

BANjALUKA - Festival “Jesenja sonata” je veoma značajan za Banjaluku i Banjalučane. Publika ima mogućnost da tokom nekoliko dana tokom trajanja festivala možda prvi put da čuje neke od izuzetnih umetnika. Veliki poštovaoci će verovatno ispratiti sve muzičke večeri.

Rekla je ovo za “Glas Srpske” operska diva, sopran Snežana Savičić Sekulić, prvakinja Narodnog pozorišta Beograd, koja će večeras kao poseban gost nastupiti na 4. Internacionalnom muzičkom festivalu “Jesenja sonata”, uz gitaristu Nemanju Bogunovića i “Strings Attached”. Festival će u 20 časova biti otvoren u koncertnoj dvorani Banskog dvora.

- Banjaluka treba da ima ovakve festivale, ne samo zato što je centar Srpske, nego što će nadahnuti i druge gradove da promocijom umetnosti oplemene generacije koje poštuju neprolaznu lepotu umetničkog stvaralaštva. Nadam se da će festival zaživeti kao trajna vrednost grada i ujedno obrazovati mlade koji čine našu budućnost - dodaje ona.

GLAS: Šta publika može da očekuje od operske sezone Narodnog pozorišta u Beogradu, koja je počela u nedjelju?

SAVIČIĆ SEKULIĆ: Operska sezona počela je uspešnim gala koncertom, koji je tematski bio posvećen obeležavanju jubileja - 120 godina od smrti slavnog italijanskog kompozitora Đuzepea Verdija. Koncert su svojim učešćem uveličali i dvojica istaknutih umetnika iz Rumunije, Kristijan Sandu - dirigent i Jonut Pasku - bariton. Uslediće čuveni operski naslovi “Toska” i “Don Đovani”. U novembru je planirana premijera operske predstave “Don Kihot” Žila Masnea, a cilj direkcije i novog rukovodstva je da se stari naslovi, koji su silom prilika tokom prošle godine bili zamenjeni tematskim koncertima, vrate na repertoar.

GLAS: Kakva je prema Vašem mišljenju budućnost opere u Srbiji?

SAVIČIĆ SEKULIĆ: Uverena sam da smo svi na svoj način tvorci svoje sreće, budućnosti i svega lepog u zavisnosti od toga koliko truda i požrtvovanja ulažemo u nameri da uspemo. Isto tako budućnost opere, kako u Srbiji tako i u svetu, zavisi od onog plamena koji bukti u nama, od te želje da scena živi bez obzira na sve izazove - od finansijskih do zdravstvenih, ako smem da se poslužim onim rečima iz pesme “Show must go on!”, a da istovremeno imamo neophodnu podršku države i institucija koje će prepoznati značaj kulture i podržati kvalitetno obrazovanje mladih naraštaja kroz umetnost, kojima mozak neće biti ispiran jeftinim surogatima muzike i pratećim nekvalitetnim sadržajima.

GLAS: S obzirom na to da gostujete i nastupate u inostranstvu, možete li napraviti paralelu sa operskom publikom u inostranstvu i kod nas? Kakav je odnos prema operi?

SAVIČIĆ SEKULIĆ: Istinski poznavaoci umetnosti, ljudi kojima je ona deo bića i način postojanja, svakodnevnog života, željni su pravih umetničkih dela i ostvarenja, ma na kom meridijanu da žive. Kada nastupate pred takvim dušama, potpuno je svejedno da li pevate u Karnegi holu ili Banskom dvoru. Takva publika je kao velika porodica čiji rođaci žive u celom svetu, a za nas umetnike je istinska čast i blagoslov da kroz pesmu na raznim svetskim jezicima - ali jedinstvenim muzičkim izrazom, možemo sa njima podeliti deo naših osećanja i plamena kojim se greju naše duše.

GLAS: Da li se s godinama mijenjao vaš odnos prema operskoj karijeri i prema životu?

SAVIČIĆ SEKULIĆ: Svoj život sam posvetila muzici, ali zaista u životu nije uvek sve baš muzika. Muzika blagotvorno utiče na svakog čoveka koji dopusti da se ona kroz srce ulije u naš krvotok. Posle otpevanih važnih uloga i ostvarenih zahtevnih muzičkih dela na poznatim scenama svakako da čovek oseća izuzetno zadovoljstvo. Istovremeno samo se nameće pitanje do kada je čovek u mogućnosti da na najvišem umetničkom nivou tumači i donosi sve naučene i bezbroj puta ponovljene uloge, koje bez obzira na statističke preseke bivaju uvek nov izazov za svakoga od nas. Neophodno je da prođe dosta vremena da bi iskustvo sazrelo, a čovek naučio da stameno stoji na zemlji, bez preuznošenja niti prevelikog samoosuđivanja, da bude zahvalan za darovanu priliku da kod drugih ljudi svojim glasom izvodi “operaciju na otvorenom srcu”. Taj izraz zahvalnosti publika oseća i biva spremna da vas nagradi za iskrenost i otvorenost. Na tom putu sazrevanja nezaobilaznu ulogu ima i porodica, čiji napredak donosi posebno ispunjenje, svedoči neophodnu podršku i pruža čoveku neophodno utočište i mesto obnovljenja svih onih emotivnih sila koje umetnik nesebično troši, daruje i ostavlja kao poseban pečat, trag u vremenu ličnog izraza. Ako bih mogla sve ovo da sažmem, sama promena nije neka izmena sa lošeg na bolje ili sa jednog na drugačije, već bih pre rekla da je to put sazrevanja, hođenje ka cilju, ispunjenje našeg poziva i osmišljavanje onog dara koji smo bez ličnih zasluga primili od Boga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana