Dimitrije Simović za “Glas Srpske”: Muzika je kultura, a ne dodatak ugostiteljstvu

Branislav Predojević
Dimitrije Simović za “Glas Srpske”: Muzika je kultura, a ne dodatak ugostiteljstvu

Izvođenje pesama s albuma “Premalim stvarima” je meni najzabavniji i najsvežiji deo nastupa. To su pesme koje smo napravili sa bubnjarom Ivanom Cvetkovićem koji s nama svira od kraja 2018. godine i zaista je uživancija da ova postava izvodi svoje pesme. Ne kažem da je bendu manje stalo do izvedbi pesama s prethodnih albuma, nikako.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Dimitrije Simović, basista i vokal benda “Igralom”, jednog od najzanimljivijih sastava na regionalnoj sceni u posljednjoj deceniji, objašnjavajući kako su bend ali i publika reagovali na pjesme sa novog, trećeg albuma pod nazivom “Premalim stvarima” tokom izvođenja uživo proteklih mjeseci. Nakon što je album objavljen krajem godine dočekan je hvalospjevima kritike i sve širim krugom publike, ali Simović kaže da u principu na koncertima ne prave mnogo razlike između starih i novih pjesama.

- Pored mnogo ljudi koji poznaju i pomno prate “Igralomov” studijski rad, čini mi se da u publici ima ljudi koji dođu doživeti to koncertno iskustvo i zvuči im super koji god album svirali, jednostavno, to nešto što jeste “Igralom” (kao živi i promenljivi organizam) i utkano je u sve pesme, s kojeg god albuma one bile - rekao je Simović

GLAS: Jedna konstanta u vezi sa karijerom “Igraloma” jeste to da se na novom albumu, kao i na ranijim projektima, od prvog tona čuje da je to isti bend, ali paradoksalno ponovo ne zvučite kao na prethodna dva studijska rada? Reklo bi se da je ovo hronično izbjegavanje klasifikacija u fioke na neki način i suštinska esencija grupe?

SIMOVIĆ: Upravo to, ovo se lepo nadovezuje na moj prvi odgovor. “Igralom” je intencija i pristup, stil i manir. Tako da “Igralom” sebi dopušta i bluz i rege, rok i psihodeliju, etno i indi alternativu, ali nije zapravo ništa od toga na način na koji se ti žanrovi prototipno reprezentuju. Mislim da mi ne znamo svoju pesmu dvaput isto odsvirati, slično da, isto ne.

GLAS: Kada se već držimo karijere, pojava “Igraloma” na domaćoj rok sceni svakako je bila za mnoge neočekivano iznenađenje, posebno što je bend nastao u Nišu, izvan tzv. glavnih muzičkih centara. Kako je došlo do spoja Vas, Mladena Marjanovića i prvog bubnjara Marka Tomovića i koliko je upravo ta izdvojenost od scene doprinijela upravo takvom zvuku?

SIMOVIĆ: Mladen i ja smo sarađivali već, poznavali se i družili, ali ideja da zasviramo zajedno bila je njegova.

Zapravo, on je imao ideju da radimo afrički zvuk. Ja sam na to odgovorio kako sam znao i nastala je prva pesma “Haos”, tokom džema u jednom dnevnom boravku. Mladen je predložio i da pozovemo Marka te smo se okupili u niškom klubu “Fidbek” i zasvirali kao da se znamo 100 godina. Ubrzo potom smo snimili demo EP i odmah zatim i album “Pogrešna poznanstva”.

Zanimljivo je da “Igralom” nije bio deo kolektiva, nekog umetničkog pokreta u kojem se na kolektivnom nivou razrađivao ključ, baš smo se držali po strani i rokali po svom istražujući muziku sveta. Naš specifični zvuk, usviranost i Mladenova poznanstva kao dugogodišnjeg tonca “Goribora” i suvlasnika niškog kluba “Fidbek” donela su nam puno nastupa i pročulo se za nas.

GLAS: Bend je imao nekoliko promjena na bubnjarskoj stolici, ali drugi album “Sunovrat”, rađen uz pomoć Krisa Ekmana, definitivno vas je pozicionirao na regionalnoj rok sceni, uz veoma dobre reakcije kritike i publike? Koliko se “Igralom” tim albumom definitivno iskristalisao kao autorski bend i napravio ozbiljan iskorak iz statusa andergraund kulta prema široj publici?

SIMOVIĆ: Mislim, taj album nije suštinski rađen s Krisom Ekmanom. Kris je bio više kao neko prijateljsko uho. Pored njega, takvo uho su bili i drugi nama bliski ljudi, ali čak i prijateljska saradnja s njim odjeknula je u našim medijima, iako nas “Gliterbit” u konačnici nije uzeo kao svoje izdanje jer nismo bili stabilan bend. Marko Tomović je izašao iz benda, uleteo je Darko Urošević, prijateljski zaista i puno nam je pomogao da se održimo u životu svojim apsolutno profesionalnim pristupom, ali to nije bilo napravljeno da traje. Tako je došlo do toga da ja pitam svog starog i strašno dragog prijatelja Ivana Cvetkovića Ivšija da nam se pridruži i hop, eto ti savršenog bubnjara za “Igralom”, koji je podigao priču na višu lestvicu i super nam je zajedno. Svaki album do sada nam je doneo neki iskorak ka publici, iako bi bilo čudno reći da smo i sa jednim iskočili iz andergraunda. Svakako, u pravu ste, “Sunovrat” je napravio promenu time što je u Hrvatskoj bio proglašen najboljim regionalnim albumom 2018. godine.

GLAS: Pauza do novog albuma “Premalim stvarima” potrajala je pet godina, ali čekanje se izgleda isplatilo.

Novi bubnjar i nova paleta zvukova u izrazu benda je dosta komunikativnija i otvorenija, ili je to samo subjektivni slušalački utisak?

SIMOVIĆ: Ma Ivan je neverovatno inspirativan muzičar i uneo nam je svežinu, novi zvuk (a zadržao dobar deo starog). Uneo nam je vazduha u pesme i sada dolazi do izražaja koliko lepo i precizno znamo da gruvamo jer su aranžmani usmereni ka naglašavanju toga. Ivši ima iskustva u klasičnoj muzici i eksperimentalnom džezu tako da nam je to otvorilo neka vrata.

GLAS: Sa druge strane, koliko se mijenjate kada Dimitrije Simović postane Dimitrije Dimitrijević, kantautor, dosta svedenijeg i ogoljenijeg izraza u odnosu na “Igralom”. Djeluje da uživate u obje uloge, ali postoji li strah od podijeljenosti muzičke ličnosti?

SIMOVIĆ: Nikako ne postoji strah od podeljenosti ličnosti, ja se izražavam kroz jednu plejadu bića, da parafraziram najvećeg hrvatskog pesnika. Iako sigurno ima malo preklapanja glede mog izražaja i u jednom i u drugom bendu, mislim da su različitosti i te kako uočljive što meni opravdava njihovo supostojanje. Uživam, i te kako!

GLAS: U ovom momentu malo je muzičara koji uz svoj status mogu s više prava staviti oznaku regionalni/balkanski umjetnik, pa iz te perspektive čovjeka sa obje strane granice i pređenom kilometražom/iskustvom, kako Vam djeluje regionalna muzička scena?

SIMOVIĆ: Optimističan sam u pogledu umetnika, pesimističan sam glede scene. Scena, po mom mišljenju, ima i “fizičku scenu” za prezentaciju svog rada, a mi živimo u regiji gde je sve više izvođača, a sve manje prostora za izvedbu. Ovim apelujem na ministarstva svih članica bivše države Jugoslavije (za početak) da subvencionišu svoje klubove, hramove kulture, da omoguće razmenu bendova kroz učestvovanje u produkcijskim troškovima i tako dalje, znali bi šta im je činiti da im je stalo. E pa, ja vas putem “Glasa”, između ostalog, molim da počnete da brinete za taj aspekt društva i konačno, priznate muziku kao kulturu, a ne kao veseli dodatak ugostiteljstvu!

GLAS: Za kraj kakvi su Vam konkretni planovi kada je muzika u pitanju i šta publika može očekivati od Vas u svim reinkarnacijama do kraja ove godine?

SIMOVIĆ: Trenutno radim na nekoliko predstava/performansa, za šta je zaslužan moj dragi prijatelj i vrsni dramaturg Espi Tomičić. Završio sam skor za predstavu “Brodovi od papira” koju je napisala Ema Kliman, režirao ju je Gabrijel Lazić, a produkciju je radilo Istarsko narodno kazalište. Imam još nekoliko projekata sa strane, ali otom potom. Što se Dimitrijevića igrupe “Igralom” tiče, idemo dalje, ali polako - 2023. je bila veoma plodna i intenzivna.

Relacije

GLAS: Bend danas egzistira na relaciji Zagreb - Niš, koliko je to komplikovano za funkcionisanje i kako uopšte stvarate kao grupa u praktičnom smislu?

SIMOVIĆ: Zapravo, bend trenutno funkcioniše na relaciji Zagreb - Beograd - Kragujevac. I ne pitajte kako, ali nekako ide, ha-ha-ha.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana