Boris Lajner, muzičar i pisac za “Glas Srpske”: Džoni uvijek sve dočeka na nož, naročito mene

U Njemačkoj kad sam svirao u jednom bendu dolazili su da vide i čuju da li to jedan čovjek svira. Tu istu tehniku sam primjenjivao na Hi-Hat činelama. Jedan sam od rijetkih bubnjara koji je istovremeno svirao i pjevao.

Rekao je ovo za “Glas Srpske”, legendarni bubnjar “Azre” i “Vještica”, a od prije dvije godine i pisac  Boris Lajner, objašnjavajući zašto nikad nije pristajao na ulogu čovjeka, koji u pozadini gradi ritam sakriven iza ostalih muzičara, kako sviračkim i autorskim doprinosom, tako i u drugim kreativnim poslovima od vajarstva do pisanja autobiografske proze.

- Prošle su dvije godine od objavljivanja moje prve knjige - autobiografije “Sve bio je ritam”. Nova nije došla prebrzo. Ja sam roker i bubnjar, ne pišem romane. Osim toga, nova knjiga “Azrini svjedoci” sastavljena je mozaično od divnih priča “Azrinih” obožavalaca iz cijele regije. To je moja posveta njima - kaže čuveni muzičar, govoreći o novoj knjizi.

GLAS: Prva knjiga se bavila Vašim sviranjem rok muzici i svim onim što ide uz život na sceni, dok u drugoj, kako Vi kažete, naraciju prepuštate obožavaocima “Azre”.

LAJNER: Upravo o tome se radi. Ja sam bio tragač i sakupljač zajedno s mojom dragom i saradnicom Jasminkom Mitrić. U knjizi je preko sto priča ljudi svih godišta, profesija iz gradova i provincija. Zajednička im je ljubav i odanost “Azri”. Bez publike kojoj do sada nije dana prilika ove vrste - da piše o “Azri” s druge strane stejdža, ne bi te pjesme dobacile do današnjih dana i do najmlađih slušaoca. Ova knjiga je karika koja nedostaje u moru napisane literature o “Azri”. Obožavaoci koji su nas pratili, slušali, dolazili na koncerte, kupovali ploče - to je njihova strana priče.

GLAS: Vašu prvu knjigu Džoni Štulić je dočekao u svom stilu, vrlo burno i mrzovoljno uz novu salvu teških riječi na vaš račun, ali čini se da mu to niste uzeli pretjerano za zlo?

LAJNER: Džoni sve uvijek dočeka na nož, naročito mene. Nije mi bilo svejedno, tad me pogodila žestina njegovih uvreda. Ali opet, njegovo djelo i blistavi doprinos muzici ipak nadjačavaju njegov težak karakter.

GLAS: Vaša brutalna iskrenost u prvoj knjizi nije dobro primljena uz optužbe za lascivnost i pretjerivanje, ali stiče se utisak da se pomno vodilo računa da erotika u knjizi ne sklizne u pornografiju.

LAJNER: Da, mnogi su se zgražali na tih nekoliko spornih erotskih priča u knjizi, najviše oni za koje nikad ne bih pomislio da su toliko licemjerni. Postavlja se pitanje kako su ljudi shvatili rokenrol i slobodu? Pada mi na pamet fotograf Stefan Lupino koji je osamdesetih slobodno snimao svoje modele gole u po bijela dana i to npr. na splitskoj rivi. Ljudi su radoznalo gledali i komentarisali. Danas imamo lažni i varljivi dojam slobode, a u nikad više sputanosti i represija. Internet i pornografija na sve strane, a jedan eksplicitniji i iskreniji opis seksa u mojoj knjizi diže na noge moraliste. Smiješno i tužno. Izgleda da je većina ljudi sklona da pod stare dane fotošopira svoju prošlost. Ja to nisam htio.

GLAS: “Azrin” album “Ravno do dna” puni 40 godina od izlaska, uz nepodijeljeno mišljenje oko reputacije jedne od najboljih živih albuma u istoriji domaćeg roka. Šta danas pamtite iz te serije koncerata?

LAJNER: Pjesme koje smo svirali u Kulušiću su bile svaki dan iste. Peti dan je došla ekipa koja je radila “Smogovce”, kultnu zagrebačku seriju za omladinu i pitala mogu li nas snimati. Sjećam se da su dovukli jake reflektore koji su nas ometali u sviranju, jer su bili prejaki. Ali, eto, to je ostala jedina živa video-snimka iz Kulušića. Atmosfera je bila užarena i neponovljiva, čisti, nepatvoreni rokenrol. Krv, znoj i suze.

GLAS: Iako Vaše ime najčešće vežu za “Azru”, ništa manje impresivan doprinos dali ste u grupama “Naturalna mistika”, “Vještice”, “Šo!Mazgoon” ili solo radovima poput albuma “Bioritam” i brojnih drugih projekata. Gdje se kao svirač najviše uživali, posebno na koncertima?

LAJNER: Svaki put je bilo novo iskustvo i istraživanje i pomicanje granica u sviranju. Najviše sam uživao u svirci na “Ravno do dna” u Kulušiću i u beogradskom SKC-u, a najmilije mi je bilo poslije koncerata u bekstejdžu s obožavateljkama.

GLAS: Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedinih bubnjara, koji je za diplomski rad u srednjoj školi imao rok muziku (konkretno opus “Džetro Tala”). Čiji bubnjarski talenat poštujete od stranih i domaćih svirača Vašeg instrumenta?

LAJNER: Mnogo ih je. Izdvojio bih Džona Bonama iz “Led Cepelina”, Stjuarta Koplenda iz benda “Polis” i džez legendu Bilija Kobama. Od domaćih to su Garo Tavitijan, Điđi Jankelić, Goran Ljuboja Trut i Ratko Divjak.

GLAS: Muzika, vajarstvo, slikarstvo, pisanje samo su dio Vaših sklonosti. Šta vam je osnovni pokretač u umjetničkom radu?

LAJNER: Ritam i lova. Ni jednog ni drugog nikad dosta (smijeh).

GLAS: Kada se osvrnete na karijeru od davnih početaka u “VIS Kanibali” pa do danas. Da imate moć da li bi nešto mijenjali i zašto?

LAJNER: Ne bih ništa mijenjao. Sve se događa po nekom svemirskom ključu i sve je bilo baš kako je trebalo da bude.

Kiparstvo

GLAS: Manje je poznato da osim muzičke biografije, imate i veoma cijenjenu karijeru kipara.

LAJNER: Što se tiče kiparstva, bavio sam se portretnom plastikom i bistama, gdje nema baš mjesta pretjeranom eksperimentisanju. Zanimali su me portreti ljudi od formata, majstora svog posla. A lice je ogledalo duše, život se piše na licu. Kiparstvo sam upisao zbog bijega od vojske, ali me je privuklo kao umjetnost tokom boravka u Holandiji, kasnije mi bila jedna vrsta lične terapije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.