Međunarodni dan maternjeg jezika

Onima koji žele da znaju nije nepoznato: Međunarodni dan maternjeg jezika UNESKO je ustanovio prije četvrt vijeka i obilježava se 21. februara. I ovako, na međunarodnom planu izdvojeni datumi, više su prilika da se podsjetimo nekih nezaobilaznih činjenica, da ukažemo na njihovu važnost, koju uglavnom nedovoljno uvažavamo. 

Riječ jezik iz tekstova na srpskoslovenskom jeziku, na primjer iz Žitija gospodina Simeona od Svetog Save – prevedena je riječju narod. Narod i jezik su, prema tome, jedno. Jezik je bio i ostao najvažnije, diferencijalno najpouzdanije obilježje jednog naroda. To ne znači da tu posebnost ne oblikuju i još neki važni duhovni i kulturni činioci.

U našem vremenu termin identitet je poprilično desemantizovan (uglavnom zbog neprilične i učestale upotrebe!), skoro da je postao pogodbena kategorija, u eposi koja je oglasila da istina (više) ne postoji. U najzaoštrenijem obliku: identitet se predstavlja kao stvar izbora svakog pojedinca, čime se naglašava podrazumijevanost njegove odvojenosti od zajednice. Međutim, u našem ubrzanom vremenu svjedočimo kako i nije sve baš onako kako su zamislili neurotični kreatori naših sudbina. Jezik se pokazao mnogo žilavijim nego što su to pomislili oni koji bi da zanemare njegovu suštinu. Zato je sintagma maternji jezik iznimno važna. Ona nas vraća tradiciji i precima, a podsjeća da nismo gospodari jezika kojim govorimo. Temeljno načelo srpske filologije glasi: Srbi su svi oni koji govore srpskim jezikom i čiji preci su se služili tim jezikom.

Srpski jezik već dva vijeka ima sudbinu koju nema nijedan drugi evropski jezik: od sredine devetnaestog vijeka on je više puta preimenovan; južnoslovenski narodi, koji su u narečenom razdoblju sticali nacionalni identitet na različite načine, preuzimali su srpski jezik i mijenjali njegovo ime. Nažalost, i Srbi su, naročito u za njih tragičnom jugoslovenskom periodu, prihvatali tuđe, nenaučne nazive za vlastiti jezik. Zbog toga danas ispaštaju na mnogim planovima svoje egzistencije, iako, ogrezli u neznanju i pogrešnom školovanju, toga uglavnom nisu svjesni. Oni to sebi ne bi osvijestili ni kada bi svaki dan bio Dan maternjeg jezika. Jovan Dučić je pisao da se narod lakše fanatizuje nego vaspita. Srbističke istine o srpskom jeziku teško prodiru u svijest srpskog naroda, njegovih institucija i prosvjetnih radnika.

Riječ je o problemima dugog trajanja i samo ih ovlaš dotičemo na ovom mjestu, ovim konkretnim povodom. Ipak, treba neprestano naglašavati: srpski književni (standardni) jezik je vukovski srpski jezik, kodifikovan kad većina naroda na današnjem jugoslovenskom prostoru, u prvoj polovini devetnaestog vijeka nije postojala. Prema tome, njihovo prisvajanje vukovskog srpskog jezika nema uporište u filologiji, nauci, međunarodnim konvencijama i zdravom razumu. 

Na još jedan momenat koji obilježava naše vrijeme treba ukazati. Sa svih strana danas se može čuti kako je jezik osiromašen i kako se neprestano i učestalo osakaćuje. To nije tačno zapažanje. Jezik samo svjedoči o našoj duhovnoj i duševnoj  pustoši, o bezmjernom izražajnom siromaštvu kao pokazatelju bezobalne svakovrsne oskudice. To što se sve manje čita, što se ne poklanja pažnja izražajnoj koloritnosti i obuhvatnosti, ne znači da takve mogućnosti jezik (i dalje) ne posjeduje. Kultura govorenja i pisanja podrazumijeva svakodnevnu posvećenost, brižljivost u načinima izražavanja misli i osjećanja, svoje ličnosti. Neukim ljudima je čudno što gospodari neznanje uprkos tome što znanje nikad nije bilo dostupnije, i što smo nepismeni – misaono i gramatički – danas kada je veoma lako provjeriti kako se nešto kaže (na trenutak zanemarujući što te brzo dostupne korekcije ne moraju uvijek biti i pouzdane!).

Dostupnost znanja nije isto što i znanje, mogućnost da brzo i jednostavno korigujemo svoju nepismenost, nije isto što i uzorna jezička kultura. Jezik raskriva našu ljenost, a ona je opaka duhovna pošast. 

Srpski filosof Boža Knežević, u svojoj divnoj knjizi Misli, ima jedan aforizam koji glasi: "Najteži je umor od nerada!" Naš maternji srpski jezik nadmeno se podsmijeva našoj nerazumnoj potrebi da ponavljamo izvjesne riječi i konstrukcije, prazne i najčešće neprilične kontekstu i smislu koji namjeravamo iskazati. Evo samo dva takva primjera. Naši đaci i studenti će presvisnuti od silnih pritisaka da kritički misle, jer im se ne napominje da je staza do bilo kakvog mišljenja dugačka i popločana velikim naporima da se ovlada izvjesnim znanjima.

U vremenu nezabilježenog sebičnjaštva, u javnom prostoru ne možemo da se odbranimo od rogobatne riječi inkluzija, koja je na dobrom putu da postane zastava epohe koja je pobrisala postojanje Drugoga i zajednicu! Ne treba propustiti ni ovu priliku, a ne podvući da je naš jezik ugrožen, i to ponajviše od nas samih, od naše nebrige i neznanja. Svijest o čuvanju  i njegovanju srpskog jezika mora biti najpreči zadatak našeg nadležnog ministarstva, koje na tom planu nikad ništa suvislo nije ni radilo. Kad se povremeno uključe sa nekom, pretežno populističkom akcijom, samo pokazuju kolike su neznalice, pa dobronamjernik ostaje u dilemi da li da ih žali ili ismijava. 

Škole, sve više postaju gazdinstva stranačkih direktora, u čijim agendama su ekskurzije na nadmoćnom prvom mjestu.

Profesori i nastavnici, pa i oni srpskog jezika i književnosti, u učestalim izbornim šaradama, više su posvećeni sakupljanju sigurnih glasova nego svome profesionalnom napredovanju. A svakome je jasno da se primjerena društvena svijest o značaju srpskog jezika može postići i oblikovati samo posredstvom institucija, da je to jedini mogući put da o svome jeziku i brinemo, a ne da u prilikama poput ove ponavljamo uvijek iste fraze, koje niti imaju značaj niti koga na bilo šta obavezuju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.