RECENZIJA Marli: Jedna ljubav (2024): Ni Boba ni Vavilona VIDEO

Branislav Predojević
RECENZIJA Marli: Jedna ljubav (2024): Ni Boba ni Vavilona VIDEO

Holivudski talas biografskih filmova o muzičkim zvijezdama ne pokazuje znake jenjavanja. Kako jedna muzička zvijezda završi svoj bioskopski život, druga ga počinje i ne treba imati iluzija da će biti drugačije dok je god ova vrsta filmova profitabilna za producente.

Tako je recimo film “Marli: Jedna ljubav”(Marley: One Love) posvećen ikoni rege muzike Bobu Marliju, završio bioskopsku distribuciju i krenuo u striming, iako bi sudeći po pomenutom biopiku bolje bilo da je Marli ostao nepoznat muzičar na Jamajci, poštedio bi nas mučenja u bioskopu, a sebe blamaže od strane producenata i vlastitih nasljednika. Naime, snimanje biopika ove vrste, pretvorilo se u jednu vrstu nerješivog izbora, da li tražiti saglasnost nasljednika autorskih prava na muziku ili snimati film po sopstvenoj viziji bez njihove dozvole.

U prvom slučaju to se obično svede na strogi kreativni nazor, koji dovodi do uljepšane i bezlične vizije umjetnika, koji je tema filma, dok je u drugom slučaju pravljenje biografskog filma bez njegove muzike ravno komercijalnom samoubistvu.

U slučaju filma “Marli: Jedna ljubav”, producenti filma bili su njegova porodica tj. supruga Rita i sinovi, zajedno sa Bredom Pitom i nakon prvih 15 minuta filma, u kojima Marlija vidimo kao humanistu i dobrotvora koji želi samo mir i ljubav svom siromašnom ostrvu, jasno je da je režiser Reinaldo Markus Grin (autor sasvim solidne filmske biografije “Kralj Ričard” , o Ričardu Vilijamsu, ocu teniskih legendi sestara Vilijams) angažovan da odradi zadatak na setu, a viziju filma prepusti onom ko plaća muziku. Ukratko, u ovom slučaju dobili smo Marlija kao jasan, gotov i do savršenstva doveden marketinški proizvod, po želji nasljednika autorskih prava njegove muzike,  a ne kao čovjeka od krvi i mesa, talentovanog samoukog genija koji je napravio muzičku i duhovnu revoluciju svojom umjetničkom vizijom.

Film počinje od jednog ključnog momenta njegove karijere, pokušaju da organizuje mirovni koncert 1976. godine na politički duboko podijeljenoj Jamajci, kada je on već globalno afirmisani muzičar, pa Marli (Kingsli Ben-Adir,) želi da iskoristi svoj uticaj i organizuje koncert na kojem će narod pozvati na mir i jedinstvo. Međutim, dva dana prije svirke dolazi do napada u kojem on biva lakše, a njegova žena Rita (Lašana Linč) i menadžer Don Tejlor (Entoni Velš) teže ranjeni, zbog čega se porodica dijeli, jer Rita odlazi u SAD, a Bob u London radi snimanja novog albuma “Egzodus”, koji će vinuti njegovu karijeru u zvjezdane visine.

Na stranu, što je sama stvarnost prilično izvrnuta u korist filmske fikcije (što je legitimno pravo umjetnika), problem je što u novoj varijanti, nakon pomenutog napada, Bob prikazan kao živi svetac, toliko dosadan i neuvjerljiv bilo kome ko je čuo više od jedne njegove pjesme, a kamoli publici, koja je godinama pratila njegovu karijeru. U ovoj retuširanoj porodičnog biografiji, on prosto rečeno nema mana i slabosti, duboko je posvećen samo muzici, supruzi, djeci i rastafarijanstvu, što je priča u koju teško da bi povjerovao i mali Perica, a kamoli neko ko se detaljnije bavio Marlijevim životom i karijerom, punoj burnih momenta, vanbračne djece i uličnih obračuna.

Vidljivo je to u samom scenariju (Grin, Terens Vinter, Zak Bajlin i Frenk Flovers),  koji se toliko opteretio u trudu svojih autora da nam prikaže “dobrog Boba” da je popucao po šavovima i skrenuo u konfuziju zbog stalnih flešbekova, mitskih citata i religioznih vizija, zaboravljajući da nam donosi priču o stvarnom čovjeku, ali i vizuelnom izgledu filma, čije agresivno svijetle i glamurozne boje djeluju uvjerljivo onoliko koliko je uvjerljiva crno-bijela fotografija, kojoj je naknadno kompjuterski dodata boja. Da bude gore, ono što je autorski tim od starta žrtvovao u korist cilja priče o Bobu, kakvog porodica želi za “publiku nove generacije”(citat nasljednika), glumački ansambl dodatno je razvodnio svojim promašenim kastingom i neuvjerljivom glumom, od samog Bena Adira koji više izgleda kao rege maneken nego kao čovjek koji je odrastao na ulicama Kingstauna, do ostataka ekipe koja rutinski pokušava da bezuspješno oživi deklamovane dijaloge o ljubavi, Jahu i ostalim opštim mjestima rege muzike.

Teško je shvatiti gledajući ovaj film, zbog čega je Bob poveo svoj rat protiv Vavilona, kada je on, njegova porodica i svi saradnici bili tako fini i dobri ljudi. Mogao je mirno da svira i pjeva znajući da će jednog dana njegova žena, djeca i unuci, radi svoje koristi, ispričati svoju verziju njegovog života i djela u kojoj, nažalost nema Boba, ni Vavilona, već samo dobre pjesme koje smo mogli čuti sa plejera ili interneta i ne gubiti 107 minuta svog vremena gledajući konfuznu reklamu po imenu “Marli: Jedna ljubav”.

 

Ocjena 2

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana