Tea Jagodić za Glas Srpske: Svakim radom stvaram autentičnu priču

Ivana Blagojević
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Tea Jagodić

Mala sredina me je itekako oblikovala jer u njoj nekad imate više tuđih mišljenja o tome šta bi trebalo da radite nego prilika da to stvarno radite. Nedostajala mi je veća kreativna zajednica, ljudi sa kojima mogu da razmjenjujem ideje i šire tržište za ono čime se bavim ali tema svakako nije nedostajalo.

Rekla je ovo za "Glas Srpske", Tea Jagodić,  komentarišući koliko je okruženje formiralo njen umjetnički rad i koliko je iskorak u veću sredinu promjenio umjetnički tok. Poznata multimedijalna umjetnica okušala se u brojnim žanrovima vizuelnog stvaralaštva, ali u svakom je tražila način da iskaže sopstvenu slobodu u kreativnom radu.

-Problemi, očekivanja, potreba da se uklopite i stalno nešto objašnjavate, sve je to kasnije našlo mjesto u mojim radovima. Da je sve bilo jednostavno i udobno, možda ne bih imala toliku potrebu da nešto kažem i bavila bih se nečim skroz ''običnim''. Odlazak u Beograd mi je značio jer sam željela više prostora da radim, upoznajem više ljudi iz industrije i razvijam se bez da ikome ništa objašnjavam. Kreativna sloboda ipak ne dolazi automatski sa većim gradom. Dio nje sam osvojila još onda kada sam u manjoj sredini odlučila da nastavim da radim nešto što mnogima nije bilo jasno.  Beograd, kao i svaki veliki grad mi je samo otvorio više mogućnosti a iz Banje Luke sam ponijela i dobar dio razloga zbog kojih uopšte stvaram. Ona me je oblikovala a odlazak mi je samo dao još više prostora da vidim šta sve mogu da uradim s tim što sam iz nje ponijela, rekla je Jagodić

GLAS: Poznati ste po tome što kroz digitalnu foto-manipulaciju spajate nespojivo i stvarate čitave kinematografske svjetove. Kako biste definisali granicu između fotografije kao dokumenta stvarnosti i digitalne umjetnosti koja tu stvarnost nadograđuje?

JAGODIĆ: Za mene je ta granica u onome što obećavate gledaocu. Kada fotografija služi kao dokument, važno je da možemo vjerovati onome što prikazuje. U svom radu polazim od stvarnih fotografija ali ih sklapam u prizore koji se pred kamerom nikada nisu dogodili. Tu fotografija postaje materijal kojim gradim neku svoju priču.

Zanimljivo mi je što nešto može biti fizički nemoguće a emotivno vrlo tačno. Na primjer, žena sa prozorom u grudima ne postoji ali osjećaj da ste nekome dozvolili da zaviri u vas i te kako postoji. Takva slika ponekad preciznije prenese ono što osjećamo nego sasvim realan prizor. Volim da rad na trenutak zbuni gledaoca, da pomisli:,,Čekaj, šta ja ovo gledam?'', ali mi je važnije šta će osjetiti kada prestane da razmišlja o tome kako je slika napravljena. Tu za mene počinje njen pravi život.

GLAS: U Vašim ranijim projektima često ste sami sebi bili model, pretvarajući sopstveni lik u platno za preispitivanje društvenih tabua, mentalnog zdravlja i ženskog identiteta. Koliko je umjetniku teško da ogoli sopstvenu intimu pred publikom i da li je autoportret najiskreniji oblik vizuelne ispovijesti?

JAGODIĆ: Ranije sam bila mnogo više okrenuta sebi i svojim intimnim borbama i rekla bih, pomalo sebična u izboru tema. Rad mi je bio način da izbacim iz sebe ono što nisam znala ili mogla da izgovorim i spasila me je na nivou ozbiljnih mentalnih izazova. Vremenom sam počela više da pričam i tuđe priče kroz svoje tijelo pa danas nije uvijek jasno šta je moje lično iskustvo, a šta nije. I odgovara mi da tako ostane jer privatni život inače vrlo malo dijelim. Baš zato pri fotografisanju sklanjam lice jer želim da gledalac u tom tijelu ili osjećanju može da prepozna sebe, umjesto da vidi samo mene i razmišlja šta se meni dogodilo. Važan mi je taj trenutak kada neko kaže: „Ovako je i meni, samo nisam znala kako to da objasnim.“ Moje tijelo jeste na slici ali priča može pripadati mnogima. Mogu da budem iskrena u onome što stvaram i da ipak sačuvam dio sebe koji ostaje samo moj.

GLAS: Nedavno ste ostvarili značajne uspjehe na međunarodnoj sceni, uključujući i visoke plasmane na prestižnim globalnim platformama poput "One Eyeland". Šta za Vas lično znače ovakva priznanja i koliko ona pomažu u pozicioniranju Vaše umjetnosti na globalnoj mapi?

JAGODIĆ: Prija kada neko prepozna vaš rad naravno ali iskreno, priznanja mi nisu naročito presudna. Takmičenja su po mom mišljenju najviše hrana za ego. Dobijete potvrdu, obradujete se ali onda se vratite u studio i opet vas čeka isti posao. Nagrada neće smisliti sljedeću ideju umjesto vas.

Ne znam za takmičenje u našoj branši koje može toliko da vam promijeni život ili napravi neki drastičan preokret u karijeri. Može da donese neku dodatnu vidljivost, posluži kao referenca i možda dovede nekoga do vašeg rada ali mislim da se mjesto na toj „globalnoj mapi“ ipak gradi godinama, kroz ono što stvarate i odnos koji publika  razvije prema tome. Mnogo mi više znači kada mi neko napiše da pokazuje moje radove na psihoterapiji jer ne zna riječima da se izrazi ili da gledajući u određen rad donese najteže i najbitnije odluke kao na primjer razvod i odlazak iz otrovnog odnosa nakon previše godina. To je za mene prava i ozbiljna nagrada.

GLAS:. Kao digitalni umjetnik i art direktor koji se oslanja na autorsku fotografiju i precizan koncept, kako gledate na tehnološki bum vještačke inteligencije kao alatA koji olakšava rad ili kao na prijetnju autentičnosti ljudske ruke   i još više ljudske emocije?

JAGODIĆ: Ne plašim se AI-ja jer mislim da će se tek sada vidjeti ko ima šta da kaže a ko je znao samo da napravi efektnu sliku. Kada takvu sliku može da dobije gotovo svako, ideja i autorski stav postaju još važniji. Biće to neka vrsta prirodne selekcije među kreatorima. Ko zna da razmišlja, prilagođava se i pronađe svoje mjesto, snaći će se.

Meni stvaranje nema smisla bez procesa jer volim da fotografišem, pogriješim i usput otkrijem nešto što nisam planirala. Ako to svedem na nekoliko klikova, preskočila sam upravo ono zbog čega volim da stvaram jer ne želim da postanem samo naručilac sopstvenih slika.

Svi moji trenutni klijenti u komercijalnom radu izričito traže da ne koristim AI. Oni ga i dalje doživljavaju kao znak amaterizma i prečicu koja može da umanji ozbiljnost njihovog projekta. Žele da budu prepoznati po kvalitetu u svojoj industriji i zato insistiraju na autorskom djelu iza kojeg stoji konkretna osoba. To mi daje dovoljno razloga da vjerujem da ćemo mi koji radimo „ručno“ još dugo imati posla. Brže i jeftinije nije svakome i vrednije.

GLAS: Živimo u eri instant vizuelnog sadržaja na društvenim mrežama, gdje se slike konzumiraju u sekundi. Koliki je izazov u takvom vremenu zadržati pažnju posmatrača i natjerati ga da stane ispred Vašeg rada i „pročita“ priču koja se krije iza te jedne slike?

JAGODIĆ: Svjesna sam da moje fotografije često pokvare ono zbog čega je neko otvorio Instagram a to je da malo ne misli. Pobjegnete u telefon od stvarnosti a onda vas tamo sačeka slika koja vas podsjeti baš na ono što izbjegavate, tako da nisam uvijek prijatan gost na tuđem ekranu i to znam.

Sa druge strane, ne želim da pažnju kupujem tako što ću svaku temu učiniti lakom za gutanje jer neke stvari i treba da nam zastanu u grlu. Važnije mi je da neko u fotografiji prepozna nešto što sebi još nije priznao nego da napiše „prelijepo“ i nastavi dalje. Ako vam se slika vrati u misli kada odložite telefon, onda smo se stvarno sreli.

GLAS: Kada pogledate svoje najnovije radove i projekte na kojima trenutno radite u kom pravcu se razvija Vaša umjetnička estetika?

JAGODIĆ: Trenutno, sve me više zanima koliko mogu da kažem sa što manje elemenata. Tijelo, jedan predmet i jedan neprijatan odnos između njih često su dovoljni. Najviše me zanimaju stvari koje smo proglasili normalnim samo zato što ih dugo trpimo: da vrijediš koliko trpiš, da žena mora da se ostvari kroz majčinstvo i brak inače ne vrijedi ništa, da je ćutanje znak vaspitanja i da je izdržati baš sve neka velika vrlina. Mene zanima koliko nas to „svaka ti čast kako sve izdržavaš“ zapravo skupo košta.

GLAS: Koliko se spoljni svijet i nazovimo ih anagažovana društve teme mogu razdvojiti od umjetnika?

JAGODIĆ: Društvena i politička stvarnost je tu neizbježna. Politika nam ulazi u posao, kuću, tijelo, u odluku da odemo ili ostanemo a onda se od umjetnika ponekad očekuje da bude dovoljno osjetljiv da napravi nešto dirljivo ali ne toliko da postane neugodan i da ima stav, samo da taj stav nikome ne pokvari raspoloženje. Meni je to prilično apsurdno. Ne mislim da svaki rad mora biti protest, niti da svako mora javno da komentariše sve ali meni lično nikada nije odgovaralo da stvaram nešto što je samo lijepo. Imam potrebu da pitam zašto toliko energije trošimo da se prilagodimo stvarima koje nas povređuju i koje nas uništavaju. Nemam uvijek odgovor ali ne želim ni da svojim radom govorim „sve je u redu“ kada očigledno nije.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.