Država na papiru
Prije 12 godina sve u ovoj napaćenoj zemlji otišlo je do đavola.
Tog 31. maja 2012. grupa nekakvih aktivista je počela da u Prijedoru obilježava “dan bijelih traka”.
Iako su od navodnog događaja koji su se sjetili da obilježe prošle dvije decenije, činjenica da niko 20 godina niti je to pominjao, niti obilježavao, nije ih spriječila da pompezno, uz salvu na Srebrenici oprobanih floskula, pokušaju i Prijedor učiniti mjestom “genocida” uz zastrašujuću napomenu da su Srbi, manirom nacista, sredinom prošlog vijeka, obilježavali nesrbe tjerajući ih da na rukama, kao znak raspoznavanja, nose bijele trake.
Iako je ova laž u proteklih 12 godina razobličena na više načina, i iako nikakav dokaz, akt, fotografija, pouzdana presuda, zapis, o tome ne postoji, praksa obilježavanja nastavljena je do danas, a za to vrijeme BiH je nezaustavljivo srljala u vlastitu propast predvođena onima koji se, navodno, u nju najviše zaklinju.
Do te 2012. stvari su donekle bile drugačije. Preciznije, od 2005. i obilježavanja desete godišnjice srebreničkog zločina, kojoj je prisustvovao Boris Tadić, preko raznih inicijativa koje su kao okvir imale priču o suživotu i pomirenju, sve do 2012. činilo se da postoji snaga u BiH koja će o prošlosti razgovarati na drugačiji, korektan način.
A onda su odlučili da počnu sa srebrenizacijom Prijedora. Godinu nakon toga Bakir Izetbegović je zatražio ocjenu ustavnosti Dana Republike. U Hagu su privođeni kraju procesi protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića preko kojih je pokušano termin genocid pospremiti i u druge krajeve BiH mimo Srebrenice. Sarajevska politička klika očekivala je frontalni udar na Banjaluku koji bi bio iskorišćen za “jačanje države”, njenu centralizaciju pa i ukidanje entiteta.
I šta su dobili? Jedno veliko ništa.
Danas, 12 godina nakon što su osmislili projekat bijelih traka, Bosne ima mnogo manje nego te 2012. Gotovo da je nikako nema. I nema to veze sa radnom grupom o mirnom razdruživanju, ni sa Kristijanom Šmitom, nametanjima, rezolucijama, govorancijama i izjavama.
Niti je Bosna centralizovana, niti država ojačana, naprotiv, dva od tri naroda koja u njoj žive očima ne mogu da je vide.
Bosna i Hercegovina kao jedinstven kulturni, politički, istorijski, identitetski prostor postoji samo na papiru.
Održava je tek ekonomska priča. Marke i evri entitetsku granicu ne priznaju. Otuda ostaje nejasno zašto su razni branioci Bosne bili šokirani ponudom Milorada Dodika Sarajevu o razdruživanju koje bi koštalo dvije milijarde KM. Kako stvari trenutno stoje, i te dvije milijarde su previše.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
