KOLUMNA: Rusija i mi

Za razliku od toga, mi Srbi deklarativno iskazujemo ljubav prema Rusiji, ali od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa sve do danas Republika Srpska, kao ni Rusija, nisu ništa preduzele da recimo u Banjaluci bude otvoren konzulat Rusije, a u drugim gradovima Srpske konzularne kancelarije Rusije. A ruski konzulat, konzul i konzulatski službenici su i te kako važni, jer se njihove funkcije ogledaju ne samo u proučavanju, već i u unapređivanju mogućnosti razvoja ekonomskih, trgovinskih, kulturnih i svih drugih odnosa između Ruske Federacije i Republike Srpske. To bi u praktičnom pogledu značilo stvaranje mogućnosti našim ljudima da neposredno u Republici Srpskoj ostvaruju svoje kontakte sa Rusijom, radi uspostavljanja poslovnih i svakih drugih odnosa sa ruskim partnerima, a ne da zbog toga moraju ići u Sarajevo. Vjerujem da ne treba trošiti mnogo riječi na objašnjenje koliko bi to tek učvrstilo naše odnose i kako bi se tek time oni uspješno održavali na obostranu korist.

E kao što ništa do danas nije preduzeto na tom polju, Rusija i mi nismo ništa preduzeli ni na prisustvu ruskih snaga kod nas, iako i za to postoji osnov u međunarodnom pravu. Prije nego što izložim taj osnov, u mjeri koju dozvoljava novinska kolumna, neophodno je da se podsjetimo na nešto što je veoma važno. Naime, odmah po završetku rata i potpisivanju Dejtonskog sporazuma na naše prostore došle su vojne snage NATO-a. Istina, u početku, kratko vrijeme, bilo je i nešto ruskih snaga, ali su one ubrzo otišle odavde, tako da je NATO ostao jedina vojna sila na našem prostoru. Tom silom su se koristili svi visoki predstavnici, prijeteći njome svakome ko bi se drznuo da ne sprovede protivpravne odluke visokih predstavnika. Nikome dobronamjernom danas više ne treba trošiti mnogo riječi u objašnjavanju protivpravnog nasilja visokih predstavnika. Dovoljno je s tim u vezi podsjetiti na samo nekoliko činjenica. Najvažnija je svakako ta da je visoki predstavnik u BiH uspostavljen 14.12.1995. u Parizu, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. To znači da je pet strana potpisnica (tadašnja Republika BiH, Federacija BiH, zatim Republika Srpska, Republika Srbija - tadašnja SR Jugoslavija, te Republika Hrvatska) Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma dalo svoju saglasnost za uspostavljanje visokog predstavnika. Iste te strane ovlastile su ga samo na sljedeće: da nadgleda sprovođenje mirnog rješenja, da održava tijesne političke kontakte sa stranama, da koordiniše aktivnosti civilnih organizacija i agencija u BiH, da olakša prevazilaženje svih teškoća, da učestvuje na sastancima organizacija donatora, da periodično izvještava Ujedinjene nacije, EU, SAD i Rusiju o napretku u sprovođenju Dejtonskog sporazuma i da daje smjernice i prima izvještaje od komesara za međunarodne policijske snage.

Dakle, to su ovlašćenja visokog predstavnika prema Dejtonskom sporazumu. Nijedno od njih, tačnije nijedna od boldiranih riječi, ne ovlašćuje visokog predstavnika da nameće ustave i zakone, da formira institucije niti da smjenjuje bilo koga. S tim u vezi treba imati u vidu i da Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN, broj 1031 od 15.12.1995. godine daje podršku uspostavljanju OHR-a koji će, u skladu sa Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, nadgledati primjenu Dejtonskog sporazuma i, kako stoji u istoj rezoluciji, mobilisaće, davati smjernice i koordinisati aktivnosti civilnih organizacija i agencija uključenih u taj sporazum. Dakle, ovom temeljnom rezolucijom Savjeta bezbjednosti ni ta institucija nije ovlastila OHR da radi što je inače radio ovdje. Stoga ne stoji pozivanje OHR-a na tzv. bonska (kvazi)ovlašćenja, jer je njih izmislio Upravni odbor Savjeta za primjenu mira, suprotno Dejtonskom sporazumu i navedenoj Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN od 15.12.1995. godine. No, to nije smetalo visokim predstavnicima da se služe tim nepravom, pri čemu su ovdje razmješteni NATO, a sada i EUFOR, bile one snage kojima je OHR uvijek prijetio svakome ko ne bi poštovao njegove odluke nametnute po tim bonskim (kvazi)ovlašćenjima.

Nažalost, sve smo to prihvatali Rusija i mi, a što smo mi to više prihvatali visoki predstavnik je bio nezasitiji da u svom poduhvatu, udružen sa EU, SAD i Velikom Britanijom, demontira Republiku Srpsku. Prihvatajući sve to, i Rusija i mi kao da smo zaboravili na nekoliko odredaba Dejtonskog sporazuma koji je dio međunarodnog prava, a koje daju pravo i Rusiji da ima ovdje svoje snage radi očuvanja mira i sprovođenja Dejtonskog sporazuma. Stoga osjećam potrebu da u lapidarnom obliku podsjetim našu javnost na te odredbe.

U članu 1. Aneksa 1 A Dejtonskog sporazuma fino stoji da se snage za sprovođenje Dejtonskog sporazuma mogu sastojati od zemalja NATO-a, ali i od zemalja van NATO-a. Navedeni aneks Dejtonskog sporazuma nije iscrpio svoje vremensko važenje, već je on i dalje međunarodnopravni osnov za razmještaj svih inostranih vojnih snaga u BiH. Dakle, po osnovu ove odredbe i Rusija uvijek može, samo ako hoće (jer je i ona jedan od garanata Dejtonskog sporazuma), da razmjesti svoje snage u Republici Srpskoj, kako bi i ona tim snagama učestvovala u sprovođenju mira. Na taj način, kad bi to učinila u skorije vrijeme (a ne da nijemo posmatra kako Velika Britanija nedavno šalje ovdje svoje dodatne vojnike), Rusija bi presudno doprinosila u sprečavanju eventualnih nemira, pobuna i svih mogućih scenarija usmjerenih na rušenje Republike Srpske.

Nažalost, Rusija to do sada nije činila, mada ima uporište u međunarodnom pravu i sve zavisi samo od njene volje i odluke. Umjesto svega toga Rusija je u novembru prošle godine dala svoj glas za Rezoluciju Savjeta bezbjednosti, broj 2384 od 7.11.2017. godine, kojom je pristala da snage EUFOR-a i NATO-a i u narednih 12 mjeseci (do 7.11.2018. godine) budu jedine snage za upotrebu sile ovdje kod nas. No, ni ta rezolucija nije smetnja Rusiji da pošalje svoje snage u Srpsku, jer je Dejtonski sporazum takođe izvor međunarodnog prava, a njegov Aneks 1 A daje pravo Rusiji da uvijek, što znači i prije 7.11.2018. godine, pošalje kod nas svoje snage radi sprovođenja i održavanja Dejtonskog sporazuma, pri čemu održavanje Republike Srpske takođe predstavlja vid održavanja Dejtonskog sporazuma. Drugim riječima, Rusija se u svako doba može s pravom pozivati na Dejtonski sporazum za razmještanje i držanje svojih snaga u Republici Srpskoj. To je, po mom mišljenju, suština problema, ali i izlaz iz njega i način kako da se sačuva Srpska, uz jednu napomenu koju sam s razlogom ostavio za kraj. Naime, kad posmatramo prostor bivše SFRJ treba reći da od Dejtonskog sporazuma nema nijednog drugog valjanijeg i važnijeg pravnog osnova koji omogućuje Rusiji da bude prisutna ovdje i da bude aktivna u zaštiti, ne samo srpskog naroda i Republike Srpske već i svojih legitimnih interesa na ovom prostoru.

Prof. dr Milan Blagojević, profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.