Posljednja kolumna

Posljednja kolumna
Nikola Pejaković
22.11.2012 12:27

Ja sam, želeći da branim nešto od nekoga, učinio medveđu uslugu i sebi i svome narodu; činio sam upravo ono protiv čega sam uvijek bio: Zarad slobode mišljenja i mogućnosti da iskažem stav, uznemirio sam ljude, napravio problem porodicama: neoprezno, kao slon u staklarskoj radnji, izašao u medijski prostor i počeo da mlatim na sve strane i da pišem i analiziram sve i svašta, ne bi li zadovoljio svoj ego. Ušao sam u prostor koji je zabranjen

U ovoj, poslednjoj kolumni za Glas Srpske, imam samo jedan cilj. Da se izvinim i zatražim oproštaj od svih onih koje je, moja prethodna kolumna, prije sedam dana, uvrijedila, nanijela im bol, rastužila ih ili na bilo koji način uznemirila. U utorak ujutro sam pogledao komentare i reakcije na forumima i na portalima, i shvatio da sam mnoge ljude duboko uvrijedio. Iz naše i bliže i dalje prošlosti, možemo da proberemo mnoge primjere gdje su ljudi, zbog ideje ili zbog stava, zbog mišljenja ili zbog čiste propagande, nanosili ljudima uvrede, blatili ih i ponižavali, raspredali o njima priče da su u ratu radili ovo ili ono, promovisali ovo ili ono... Sve je to bilo pravdano ciljem. Meni je jasno da sam uradio jedan javni salto mortale, jednu teško oprostivu grešku; ne prema nekim institucijama ili prema medijima, nego prema ljudima. Ja sam ljude dirnuo tamo gdje nisam smio. Nisam imao namjeru, ali čim sam dirnuo, da li je bilo namjere ili nije - nebitno je, šteta je učinjena.

Učinio sam to i vama koje ne znam, ali i mnogima koje znam. Pokušao sam da se ogradim i da postavim oštricu teksta tako da ne kači nevine, ali nisam uspio. Dokačio sam nejač, nečiju djecu; u stvari, čim dirneš tuđe dijete, pa makar i mišlju ili riječima, dirnuo si u svoje dijete. To se ne smije događati, za to nema objašnjenja niti opravdanja. Ja, zaista, nisam bio ni blizu takve namjere, ni u snu ne bih uznemirio mir nečije porodice, ali, izgleda, jesam. To me je, vjerujte, pogodilo i slomilo.

Međutim, nije svako zlo za zlo, ovakve stvari se dešavaju i da bi ljudi nešto naučili iz toga i korigovali svoj stav, ili da bi bolje shvatili i sebe i život oko sebe, ljude i sredinu u kojoj žive. Ne želim da ovo izvinjenje kaljam nekim objašnjenjima i pravdanjima, ne želim da vam pružam neka dodatna objašnjenja tipa – šta je pisac htio da kaže, ali jedno moram reći: Nisam ovo pisao zlonamjerno, nisam ideolog nikakvog novog prebrojavanja krvnih zrnaca, nisam tu da vam krojim kapu i da vam objašnjavam ko ste i šta ste. Te godine su prošle i sa punom odgovornošću kažem – iako mi je namjera bila suprotna, iako sam htio da odbranim dostojanstvo čovjeka, nisam uspio: Nisam bio dovoljno odgovoran prema vama, prema javnosti i prema prijateljima, pišući onaj tekst. Neke stvari i o nekim stvarima se drugačije može i mora govoriti. Nisam za to da se ćuti, ali, očigledno, ja nisam pogodna ličnost da odaberem vrijeme, način i mjesto za raspravu o tome.

Ovde, u Bosni, iako smo svaki dan bombardovani raznim izjavama i polemikama, raspravama i prijetnjama, dogovorima i zavjerama, ljudi, u stvari, jedino trebaju mir. Konkretan mir, mir na ulicama i mir u duši. Svako ko javno istupa, djeluje, mora da ima svijest da ga neko čuje, gleda ili čita, i da je na njemu odgovornost da ne ugrozi mir u čovjeku. Ja sam, želeći da branim nešto od nekoga, učinio medveđu uslugu i sebi i svome narodu; činio sam upravo ono protiv čega sam uvijek bio: Zarad slobode mišljenja i mogućnosti da iskažem stav, uznemirio sam ljude, napravio problem porodicama: neoprezno, kao slon u staklarskoj radnji, izašao u medijski prostor i počeo da mlatim na sve strane i da pišem i analiziram sve i svašta, ne bi li zadovoljio svoj ego. Ušao sam u prostor koji je zabranjen i koji svako normalan brani do zadnjeg - prostor familije, porodice.

U jednoj vrlo nježnoj i, medijski i politički, krhkoj sredini, bubao sam iz svih oružja, pokušavajući da budem nezavisan, hrabar i iskren. Sve to, i da sam postigao, nije vrijedno ove halabuke. Nije vrijedno toga da se neko uznemiri ili da se nečije dijete uznemiri ili, ne daj Bože, zaplače. Kriv sam. Nema odbrane, pa čak i ako je ima. I kad bi bilo odbrane, za mene, ne bih posezao za njom, jer je ova situacija vrlo jasna i vrlo poučna i korisna za mene, a nadam se, i za druge.

Priliku koje mi je Uredništvo pružilo, i na tome im se zaista zahvaljujem, nisam iskoristio mudro i smireno, već sam, bez osjećaja za prostor i vrijeme, istrčao pred rudu. Moja reakcija, u utorak ujutru, je bila prirodna i jednostavna. Pošto nisam mogao da progutam komentare ljudi na moje kolumnu, pošto sam vidio da sam ih veoma uznemirio i da sam im ušao u prostor koji je samo njihov, u porodicu, javio sam se kratkim i iskrenim pismom izvinjenja redakciji tog portala na kome sam, igrom slučaja, i pročitao komentare. Oni su to objavili, ali, naravno, moja novina i moj urednik, kao potpuno nevini u ovoj situaciji, zaslužuju i da se i njima izvinim i da se zahvalim na dosadašnjoj saradnji.

Oni su, moj urednik i same novine, Glas Srpske, imajući potpuno povjerenje u mene, propustili da reaguju i pustili tekst. Niti sam ja imao namjeru da iskoristim tu svoju privilegiju kolumniste, niti sam imao namjeru da istu koristim kao prostor za objavu nekog nedoličnog stava, a niti su oni provjeravali svaku moju riječ. Pokušali smo da budemo fer jedni prema drugima, ali, zbog moje opuštenosti i lakonskog stava, ispao je problem. Ponavljam, i oni, kao nevini u ovoj priči, zaslužuju izvinjenje.

Ovo je, takođe, primjer i drugima, kako se nacionalna, vjerska i građanska pitanja u Bosni moraju rješavati i pokretati pažljivije, sa povećanom dozom smirenja i opreza. Ja sam pokušao da ukažem na neke od uzroka krvavog raspada bivše zemlje i da kažem da laž ne može da porodi istinu, ali sam to, očigledno, uradio na površan i, prema drugima, nemaran način.

U jednoj od prethodnih kolumni sam napisao kako se ovde, na ovim našim prostorima, svi slažu samo u jednom, odnosno, većina naroda misli isto – daj nam koricu hljeba i malo mira, da živimo, samo mirno da živimo. Ja sam imao utisak i siguran sam da sam, na tren, ugrozio taj mir; pa, makar to bio i mikron, makar to bilo na nivou verbalnog delikta ili ružnog sna, neugodnog osjećaja, meni dovoljno – nisam smio da ugrozim mir, današnji dan, spokojstvo bilo koga. Poslije svega, svima je jasno da mir treba čuvati po svaku cijenu, a moja kolumnistička karijera je najmanje što mogu da dam i žrtvujem za taj mir i današnji miran dan i vikend.

Praštajte, ali sad ne nekome ili nečemu pored vas ili oko vas, nego meni, kolumnisti, Nikoli Pejakoviću.

OFREKORD

Dodao bih samo da je u napadima na mene bilo puno zamjena teza i niskih udaraca, ali to je pririodno i očekivano. Jednu stvar, samo, moram da razjasnimmiješano meso nije faširano. To vi, koji ne idete po kafanama ili ne jedete tu vrstu hrane, očigledno ne znate. Faširano meso je za pljeskavice, ćevape itd. Miješano meso je plata, tanjir, obično za dvije osobe koji sadrži različita mesajednu, dvije kobasice, mali biftek, mali ramstek, komad pilećeg bijelog, komad teleće šnicle. Samo to da razjasnimo.

 

 

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica