Lara Mandić za "Glas": Na Prletov nagovor izabrala sam košarku

Plejada slavnih košarkašica potekla je iz Banjaluke tokom prethodnih godina i mnogo njih nosilo je dres Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i na kraju Srbije.

Fakti

• Žal za medaljom sa reprezentacijom
• Problemi sa leđima uzrokovali kraj karijere

Među njima je jedno posebno ime. Lara Mandić koja je bila i kapiten nacionalnog tima i njegova vedeta. Kako se opredijelila za košarku i ko je slavni trener koji ju je nagovorio da se bavi tim sportom otkrila je u intervju "Glasu Srpske" u kojem je još govorila o detaljima bogate karijere.

GLAS: Kada ste počeli da trenirate košarku?

MANDIĆ: Sticajem okolnosti počela sam da treniram sa 13 godina. Pokojni trener Milan Prle Tošić rekao je mojim roditeljima da dođem na trening, jer ih je poznavao, a tada su treninzi bili održavani na Vojnom stadionu u Boriku. Otišla sam i tako je sve to počelo. Voljela sam da se igram kao dijete, a voljela sam i loptu. Sasvim slučajno košarka je bila moj izbor, a lako je mogao da bude i neki drugi sport.

GLAS: Da li je bio neki poseban razlog zašto ste izabrali košarku?

MANDIĆ: Nije i bilo je to sticajem okolnosti. Mama se bavila rukometom, tata odbojkom. Prle ih je znao i rekao da dođem, a isto tako mogla je da bude odbojka jer me trener, koji je tada bio profesor u Gimnaziji, zvao da pređem. Ipak, već sam bila "zagrizla" za košarku iako mi je i odbojka dobro išla kao i drugi sportovi, ali sam se zaljubila u košarku u početku. Možda sam je i izabrala jer je u to vrijeme ženska košarka bila najozbiljnija u Banjaluci. Mladi Krajišnik je igrao Prvu ligu Jugoslavije pa je i to jedan razloga zašto sam ostala.

GLAS: Mladi Krajišnik u to vrijeme bio je mamac da se djevojčice počnu baviti košarkom?

MANDIĆ: Bila sam dijete i nisam o tome razmišljala. Počela sam u sedmom razredu, a već u osmom sam bila u prvom timu. Sjećam se da je klub u SFRJ bio peti, šesti, sedmi... tako da je Krajišnik ima dugu tradiciju i bio je dobar tim.

GLAS: Kada ste prvi put shvatili da košarka biti Vaša glavna okupacija?

MANDIĆ: Bila su to neka druga vremena i niko od nas u ekipi nije razmišljao da će nam to donijeti neku finansijsku dobit. Tu smo bile jer smo jednostavno to voljele i uživale u tome. Išla je godina po godina i kada sam krenula u srednju školu već sam bila u prvom timu, ali nisam razmišljala mnogo o budućnosti. Tek kada sam otišla u Crvenu zvezdu to je bila ozbiljnija priča i shvatila sam da je to moj poziv i moj život.

GLAS: Da li se sjećate prve seniorske utakmice koju ste odigrali?

MANDIĆ: Uh, ne sjećam, bilo je davno se ha-ha-ha. Bila sam jako mlada, mislim čak osmi razred. Trener ekipe tada je bio Aleksandar Stanimirović i on mi je prvi dao priliku. Koja je to bila utakmica ne mogu da se sjetim. Bilo je još nekih utakmica gdje je on mene puštao da uđem u igru na nekoliko minuta. Znam da sam te sezone igrala protiv Partizana i Montmontaže. Ženska košarka je u to vrijeme bila daleko ispred svih ostalih ženskih sportova u Banjaluci i Krajišnik je bio jedini koji je igrao Prvu ligu.

GLAS: Iz Banjaluke ste otišli za Beograd?

MANDIĆ: I to je bio sticaj okolnosti. Bila je to 1992. godina i već je počeo rat. Da se nije to desilo vjerovatno bih još ostala u Banjaluci i tek poslije bih možda negdje otišla. Otišla sam u Crvenu zvezdu koja je prepoznala moj potencijal, a malo je nedostajalo da ne odem. Naime, neke moje prijateljice su otišle u Vojvodinu pa sam  više željela da odem u Novi Sad zbog tog nekog komoditeta jer znam da su one tamo. Međutim, tatina odluka bila je da idem u Zvezdu. Možda je dobro što je on to tako odlučio jer sam ja imala malo straha. U pitanju je veliki klub, veliki grad, mučilo me hoću li igrati, nikoga ne poznajem... međutim dobro sam se snašla i sve je dobro ispalo. Odigrala sam četiri godine tokom kojih smo osvojili po dva prvenstva i Kupa SRJ.

GLAS: Nakon Zvezde još tri sezone igrali ste u Srbiji, odnosno Jugoslaviji?

MANDIĆ: Tako je. Poslije Zvezde uslijedio je odlazak u Profi D kolor iz Pančeva koji je "kupio" prvu petorku Zvezde. Bio je to jako mlad klub, ali i tim mada smo osvojili titulu.

GLAS: Zatim ste prešli uklub koji je počeo da  raste i dostigao velike visine?

MANDIĆ: Prešla sam u Hemofarm 1997. koji je tada bio daleko ispred svih i ostala do 1999. godine. Imali smo sjajne uslove za rad, bili smo dominantni u domaćem prvenstvu i igrali Evroligu. Jedne sezone nismo izgubili meč na domaćem terenu. Ipak, bili smo mlad tim i po godinama i iskustvu. Imali smo trenera Miodraga Veskovića koji se vratio iz Italije i napravili smo veliki rezultat tada. Izlazak u Evropu nakon četiri godine sankcija bio je težak jer smo propustili vrijeme tokom kojeg bismo sticali međunarodno iskustvo.

GLAS: Iz Hemofarma ste prvi put otišli u inostranstvo?

MANDIĆ: Otvorila su se neka tržišta i zapazio nas je menadžer iz Italije Paolo Ronči pa smo dobili ponude za nastup u inostranstvu gdje su bili bogatiji ugovori. Bilo je sve ok i odlučila sam se da odem u Šopron sa kojim smo bili drugi drugi iza Pečuja kojeg je vodio čuveni Laslo Ratgeber. To mi je bila prva sezona snalaženja, drugi jezik, drugi način, drugi sistem, drugo sve... bila sam zadovoljna. Ostala sam još jednu sezonu jer je njihova najbolja košarkašica Judit Balog bila na porodiljskom bolovanju. Kada se ona vratila više im nisam bila potrebna.

GLAS: Zatim ste dobili poziv Ružomberoka koji je bio jedan od najboljih klubova Evrope?

MANDIĆ: U Slovačkoj sam provela dvije sezone u timu koji je bio šampion Evrope. Radila sam sa čuvenom Natalijom Hejkovom koja je bila najbolji trener sa kojim sam radila. Bili smo relativno mlad tim koji je doživio smjenu generacija i druge sezone igrali smo Fajnal for Evrolige. Hejkova je postavila sistem i govorila da ako ostane bićemo prvaci Evrope. Ona je tako funkcionisala. Izabere tim i kojeg je uigravala, ali druge sezone došlo je do finansijskih problema, kao što to obično biva u ženskim klubovima, i većina nas napustila je klub.

GLAS: Kako je bilo igrati na tom nivou?

MANDIĆ: Bilo je teže i jače nego domaća prvenstva, ali iz utakmice u utakmicu učiš i privikavaš se. Treninzi su bili jači jer si u boljem klubu, igraš sa boljim igračicama.

GLAS: Poslije Evropskog prvenstva, na kojem ste bili drugi strijelac šampionata, preselili ste u Francusku?

MANDIĆ: Stigao je poziv Eks an Provansa koji je u to vrijeme bi treći-četvrti klub Francuske, a ispred su bili Valensijen i Burž sa mnogo većim budžetima. Tu sam se sjajno uklopila. Imala sam dobar odnos sa igračicama, ali mi je trener Abdurahman Endiaje dao punu slobodu i tu sam možda i najbolje igrala. Igrali smo Evrokup, bivši Kup "Lilijane Ronketi" kojeg smo osvojili u Samari 2003. godine. Sljedeće sezone smo igrali Evroligu i pred kraj sezone pokidala sam prednje ukrštene ligamente koljena. Imala sam 29 godina, isticao mi je ugovor mada su iz kluba htjeli da ostanem i poslije operacije i oporavljam se kod njih. To ljeto sam ostala u Francuskoj na rehabilitaciji i pauzirala nekih devet mjeseci. Kada je trebalo da se priključim timu u januaru nismo uspjeli da se dogovorimo. Više sam ja bila ta koja je zatezala, a oni su bili jako korektni sa ponudom poslije moje operacije. Na polusezoni sam otišla u Monpelje, koji nije igrao Evropu i bila je to čisto polusezona da se vratim u ritam.

GLAS: Iz Fracuske ste otišli u Španiju. Valensija je bila nova adresa?

MANDIĆ: U tim nekim godinama bilo mi je teško vratiti se u potpunosti jer je bio veliki period netreniranja nakon najgore sportske povrede. Imala sam problem jer je koljeno bilo potpuno otečeno pa sam operaciju čekala mjesec i po i mišić je potpuno atrofirao. Niko mi nije rekao da radim vježbe i spremim nogu za operaciju da bi se lakše oporavila. Španija mi nije nikako legla. Francuska je više imala neki naš sistem igre, prije svega taktički, dok se u Španiji igralo puno brže sa dosta trčanja. Tu sam imala problema sa diskus hernijom koju sam vukla još iz Hemofarma. Imala sam problema i došlo je do neke pauze i nesuglasica uzrokovanog njihovim nestrpljenjem kada ću se vratiti na teren što je bilo nemoguće zbog bolova pa se završilo kako nije trebalo.

GLAS: Vrlo brzo nakon toga, pomalo neočekivano, završili ste karijeru?

MANDIĆ: Razmišljala sam da li da igram ili ne. Sve te ponude nisu mi bile zanimljive da bi me u decembru zvao Bešiktaš. Otišla sam ne baš fizički spremna pa su me nastavili mučiti problemi sa leđima i koljenom, dok je klub imao finansijskih problema jer su kasnile plate. Menadžeru sam rekla u februaru da im prenese da ne mogu više, da me ne moraju isplatiti za taj period što sam bila tu tako da sam na taj način završila klupsku karijeru. Možda sam i relativno rano završila jer je moja generacija sa kojom sa igrala nastupala još nekoliko godina. Čak pet-šest. Ali, jednostavno imala sam diskus herniju sa kojom sa igrala dok se ne desi neki momenat. Uz to, operacija koljena i velika pauza kao i istrošenost bili su presudini za kraj. Ipak, naigrala sam se i onda sam se 2007. godina vratila za Banjaluku.

GLAS: Kakav je bio osjećaj kada ste prvi put dobili poziv za reprezentaciju?

MANDIĆ: Bilo je to nakon skidanja sankcija. Reprezentacija je nešto posebno. U klubu igraš jer si plaćen za to i u njemu ima stranih igrača, ali u nacionalnom timu sve je drugačije. Tu igraš iz ljubavi. To je posebna atmosfera u ekipi i na tim utakmicama jer se boriš za medalju, mada moja generacija nije imala sreće u tome. Većina stručnjaka govorila je da smo imali sjajnu ekipu jer smo imali 6-7 igračica iz najboljih klubova Evrolige. Ali, nismo imali kontinuitet. Nismo imali uslove i kada bismo se skupile pred neko takmičenje odradile bismo nekoliko treninga pa na prvenstvo. Nismo imali ni oporavke koje sada imaju jer pored kvalitetnog treninga najbitniji je i kvalitetan oporavak. Uz to, mijenjale su se igračice i treneri pa je teško napraviti veći uspjeh. Ostaje žal za medaljom u reprezentativnom dresu, a bili smo blizu nje i bili peti na Evropskom prvenstvu. Takođe, ostaje žal što nismo nastupili na Olimpijskim igrama u Sidneju.

GLAS: Igrajući za reprezentaciju Jugoslavije nastavili ste niz vaših prethodnica koje su igrale za državni tim poput Gordane Janjić, Slađane Golić, Mersade Bećirspahić, Snježane Šipke, Lene Trakovski... u čemu je tajna ženske košarke u Banjaluci?

MANDIĆ: Ovo podneblje puno je talentovane djece i čudi me da nema više uspješnih košarkaša iz Banjaluke. Ženska košarka i Mladi Krajišnik dugo su bili na visokom nivou i klub je bio rasadnik talenata. Uz to, jako smo trenirali i puno se polagalo na fizičku pripremu. Kada sam sa 18 godina otišla u Zvezdu meni tamo nije bilo teško trenirati jer su treninzi bili slabiji, a u Banjaluci jači i naporniji.

GLAS: Koje trenere posebno pamtite?

MANDIĆ: Ima ih puno. Prle Tošić jedan je od njih, a drugi Željko Blahi. S obzirom da sam kasno počela trenirati imali smo treninge u školi "Branko Radičević" gdje je nastavnik fizičkog napravio sistem eliminacije i prozvao je 12-15 djece koja će nastaviti da dolaze na treninge, a mene ne prozove. Ja sam kasnila za generacijom koja je već trenirala godinu-dvije i nisam bila dobra kao one u tom momentu. Tada je Željko Blahi rekao: "Neka ostane i ona". Da on nije bio prisutan tom treningu možda više nikada ne bih otišla na košarku. Moram da istaknem i Stanimirovića koji mi je dao šansu u Mladom Krajišniku, pa onda u Crvenoj zvezdi Zoran Kovačić kao i Miodrag Vesković u Hemofarmu. Tu je i Hejkova iz Ružomberoka i Ndiaje sa kojim sam sarađivala u Francuskoj. On mi je baš našao ulogu u timu i mislim da sam kod njega najbolje igrala. Tu je i Vladimir Koprivica koji je izuzetan stručnjak.

GLAS: Nakon završetka igračke karijere dugo Vas nije bilo u košarci. Zašto?

MANDIĆ: Ne znam ni sama. Možda je došlo do nekog zasićenja, a i moje prijateljice nisu iz sporta tako da sam se povukla i nisam imala želju da idem gledati utakmice. Poslije toliko godina u košarku me vratila Jadranka Ćosić Trkulja koja me zvala da pomognem Pokretu za žensku košarku Marina Maljković. Drago mi je da sam se vratila. To je moj život i volim to. Zadovoljstvo mi je da radim s djecom i da im mogu prenijeti svoje znanje i iskustvo. Nemam ambiciju da idem na viši nivo i vodim neku seniorsku ekipu. Uvijek sam govorila, ako ostanem u košarci radiću s djecom. Ne treba mi taj stres sa seniorima. Ne vidim se u ulozi glavnog trenera.

GLAS: Kako ste zadovoljni odzivom djevojčica?

MANDIĆ: Treniramo djevojčice osnovnoškolskog uzrasta koje ne plaćaju članarinu. Tako je osmišljeno u Srbiji i primijenjeno kod nas. Treniramo u dvije škole, na Starčevici i Laušu. Zadovoljni smo, mada je manji odziv na Laušu nego na Starčevici gdje ima jako puno djevojčica. Za ove tri godine prošlo ih je više od 200 i što se toga tiče zadovoljni smo. Bitno je da su treninzi besplatni kao i oprema koju dobijaju jer imamo slučajeva da iz jedne porodice dođu dvije ili tri djevojčice što bi toj porodici bilo teško da plaća.

GLAS: Ko Vam je bila najbolja saigračica na terenu?

MANDIĆ: Daliborka Vilipić. Odmalena smo zajedno. Igrale smo zajedno u Mladom Krajišniku, Crvenoj zvezdi, Šopronu i reprezentaciji. Sa njom sam se nekako najbolje slagala. Ona je centar i njoj sam uvijek mogla dodati loptu. Sa njom sam najbolje sarađivala.

GLAS: Koga biste uz sebe stavili u najbolju petorku banjalučkih košarkašica?

MANDIĆ: Uh, teško pitanje jer nisam gledala one starije od sebe pa bojim da nekoga ne preskočim i mogu govoriti samo o onima sa kojima sam igrala ili ih gledala. Ali, hajde ovako. Na "petici" Daliborka Vilipić, na "četiri" Slađana Golić, ja na "tri", Saša Čađo na "dva" i na pleju Mensura Hadžić Andelija. Ako bih izostavila sebe onda bi tu bila Jadranka Ćosić Trkulja. Trener bi bio Aleksandar Stanimirović.

GLAS: Šta nedostaje sadašnjoj ženskoj košarci u Banjaluci da napravi iskorak?

MANDIĆ: Možda nije moje da govorim o tome. Politika i finansije utiču. Puno je klubova i škola košarke gdje se sve svodi na kvantitet, a ne kvalitet i plaćanje članarine. Odrasla sam u drugačijem sistemu. Klubovi su imali dobar podmladak i bio je sistem eliminacije. Ko je dobar, ostaje, ko nije odlazi.

 

 

Ljubojević

GLAS: Zanimljivo je da ste išli u razred sa još jednim proslavljenim sportistom, fudbalerom Darkom Ljubojevićem?

MANDIĆ: Tako je. On je godinu mlađi od mene, ali je išao sa mnom u razred u Osnovnoj školi "Petar Petrović Njegoš". Poznavali smo se iz naselja i sada se često srećemo jer živimo u istom kraju. Napravio je zaista veliku karijeru koja je dugo trajala.

 

WNBA

GLAS: Da li ste imali pozive na WNBA ligu?

MANDIĆ: Jedne godine zvao me neki menadžer da pređem kod njega u agenciju i nudio mi opciju da idem u WNBA. Zahvalila sam mu se na pozivu i rekla da ako me neko želi već bi me našao. Realno, nisam bila tip igrača za WNBA. Nisam imala tu snagu i brzinu, a nisam imala ni želju da idem tamo, jer to nije moj tip košarke.

 

Karijera

Lara Mandić rođena je 23. aprila 1974. godine u Banjaluci. Za reprezentaciju SR Jugoslavije, kasnije Srbije i Crne Gore nastupila je na četiri evropska prvenstva (1997, 1999, 2001, 2003.) Bila je drugi najbolji strijelac EP 2001. sa prosjekom od 18 poena po utakmici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.