“OLUJA 95” - Šta je istina (1): Tuđman ultimatumom minirao mirovne pregovore

Ona otkrivaju i kako su penzionisani američki generali bili umiješani u planiranje ove akcije, toku pregovora oko mirovnog plana Z-4 i razlozima zašto su oni na kraju propali, ali na svjetlo dana donose i sve ratne igre tadašnjeg hrvatskog rukovodstva i zelenom svjetlu tadašnjeg američkog ambasadora Petera Galbrajta da “Oluja” može da se izvede kako bi se spriječio pad Bihaća. Dokumenta otkrivaju i kako je čitava ova akcija imala za krajnji cilj ne samo da “oslobodi” Krajinu, već da se ovaj dio teritorije pretvori u čist kao suza etnički prostor bez Srba, što se uostalom može vidjeti i iz transkriprta razgovora Tuđmana sa generalima, održanog samo par dana pred početak “Oluje” na Brionima 31. jula 1995. godine.

Prema riječima direktora Dokumentacionog centra “Veritas” Save Štrpca, dokazano je kako su u pripremi ove vojne akcije učestvovali i američki penzionisani generali koji su radili za kompaniju MPRI.

- Koliko mi je poznato oni su još u oktobru 1994. po narudžbi Zagreba krenuli sa pravljenjem planova za “Bljesak” i “Oluju”. MPRI je čak sa najsofisticiranijim oružjem i opremom naoružao hrvatsku vojsku pa čak i sa dronovima za izviđanje - kaže Štrbac koji je u to vrijeme bio sekretar Vlade Republike Srpske Krajine.

Navodi i da sudska nagodba koja je prije nekoliko godina postignuta o isplati štete pred sudom u Čikagu najbolje dokazuje njihovu umiješanost. Do ove nagodbe je, kako kaže, došlo jer je advokatski tim koji je tužio pravnog nasljednika ove američke kompanije MPRI ostao bez novca, te je bio prinuđen na jedan ovakav potez.

Kolektivna tužba Krajišnika prognanih u “Oluji” podnesena je 2010. Federalnom sudu u Čikagu protiv američke konsultantske kuće “L-3 Servisiz ink” kao pravnog sljedbenika MPRI radi naknade nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog izgubljenog zavičaja po osnovu saučesništva u genocidu.

- Možda nisu uspjeli naplatiti kompletnu štetu, ali je dio svjetske javnosti bar upoznat sa srpskom tragedijom, kojoj su uveliko kumovale američke organizacije - zaključio je Štrbac.

MPRI se inače teretio da je savjetovao, obučavao i kršeći embargo, opremao hrvatsku vojsku za operaciju “Oluja”, a kao dokaz sudu su dostavljeni i ugovori između američke kompanije i Hrvatske.

Štrbac pojašnjava da su izbjegli Krajišnici sa svojim advokatima na kraju pristali na nagodbu, jer su u američkom sistemu suđenja, koji je postavljen tako da sporove dobija onaj ko ima novca i može da istraje, za protivnika imali kompaniju koja je samo ove godine imala sklopljene ugovore sa Vladom SAD vrijedne 150 miliona dolara. Smatra i da je interes američke kompanije da se nagodi svakako bio da izbjegne ogromne troškove za velike advokatske honorare u dugotrajnom postupku, ali i da niko ne ide u postupak pregovora o nagodbi ako ne osjeća odgovornost.

Navodi i kako je interesantno da je hrvatska strana sa pripremama za ovu vojnu akciju krenula gotovo u isto vrijeme, paralelno sa naporima dijela međunarodne zajednice da ponovo aktuelizuje i oživi plan Z-4.

Prema tom planu, srpska teritorija formalizovala bi se u autonomnu oblast u Hrvatskoj. Ona bi bila sastavljena iz dva dijela, sa ukupno 11 opština, sa najširim mogućim ovlašćenjima, koja su išla čak i do sklapanja međunarodnih ugovora i štampanja sopstvenog novca.

U jednom trenutku na zasjedanju Skupštine RSK u Kninu izgledalo je da je prihvatanje plana Z-4 gotova stvar. Stranka Milana Babića SDS već je podijelila dokument poslanicima i on bi bio i usvojen da navodno nije stigla suprotna naredba iz Beograda. Slobodan Milošević je navodno bio zabrinut zbog toga što bi se taj dokument mogao iskoristiti za prisilno rješavanje krize u srpskoj autonomnoj pokrajini KiM.

Razgovori o mirovnom planu ipak su ponovo otvoreni i 2. i 3. avgusta 1995. u Ženevi, gdje je organizovan sastanak na kom su krajiška i hrvatska delegacija trebalo da razgovaraju o mirnom političkom rješenju hrvatsko-srpskog sukoba.

- Međunarodna zajednica je ponudila nastavak razgovora po planu Z-4 i naša delegacija je na to pristala i parafirala. Po dolasku u Ženevu Hrvatska je međutim izašla sa novim zahtjevom, da RSK potpiše bezuslovnu kapitulaciju. Oni su taj zahtjev iznijeli, jer su znali da mi to nećemo prihvatiti. Htjeli su da ovi pregovori propadnu. Jednostavno, Tuđmanu je bio potreban alibi kako bi samo par dana kasnije mogao da naredi pokretanje “Oluje”. Tuđman je već na Brionima 31. jula, znači par dana prije mirovnih pregovora u Ženevi, donio odluku o napadu na RSK, što znači da je sve bila jedna farsa kako bi se srpska strana opet optužila za nekooperativnost - kaže Štrbac.

Navodi i da je sam američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt kasnije priznao kako su SAD dale zeleno svjetlo za ovu akciju. On je u jednom od intervjua rekao i kako mu je Gojko Šušak 20. jula 1995. prenio da Hrvatska ne smije dopustiti pad Bihaća te da će krenuti u “akciju”. Galbrajt se nije tome usprotivio, navodeći da je to uradio iz nekoliko razloga. Prvi je što srpsko rukovodstvo RSK nije prihvatilo plan Z-4 u Ženevi. Drugi razlog je bila Srebrenica i sve ono što se u njoj i oko nje desilo u julu 1995. godine i treći jer je, prema Galbrajtovom mišljenju, postojala procjena da bi Srbi mogli napasti i osvojiti zaštićenu zonu bihaćkog džepa.

- Galbrajt mi je jednom prilikom rekao i kako su SAD svjesno žrtvovale Srbe iz RSK, kako bi zaštitili žitelje bihaćkog džepa i bojazni da bi se i na ovom području mogla ponoviti Srebrenica - istakao je Štrbac.

Loša procjena

Napad na RSK počeo je 4. avgusta u ranim jutarnjim časovima. Prema nekim procjenama u samoj akciji “Oluja” učestvovalo je, što direktno, što indirektno oko 200.000 pripadnika vojnih i policijskih snaga. Iako su u Kninu imali obavještajne podatke da bi moglo doći do ove akcije, čak se spekulisalo i samim datumom, gotovo niko ozbiljno nije shvatio ovu prijetnju. Prema riječima Save Štrpca, tadašnji vojni vrh je vjerovao kako će ovo biti samo ograničen napad i to na području Korduna.

- Uvijek se pitam kako naše službe nisu imale dobre procjene o veličini ove akcije. Kada vam neko na polazne položaje nagomila toliku vojsku, to ne možete a da ne primijetite. Sve u svemu, smatram da se RSK nije mogao odbraniti. Naša vojska nije bila pripremljena za jedan takav snažan udar. Odbrana se pravi mjesecima, ne preko noći - smatra Štrbac.

(U narednom tekstu: Šta otkrivaju stenogrami razgovora Tuđmana i generala na Brionima i koje su izvršne komande izdate)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.