Foto: arhiva
| Radomir Lukić
Bošnjaci govore da je Dejtonski sporazum privremena ad hok tvorevina i da je njome postavljeno provizorno takozvano ustavno uređenje. Hrvati nešto slično misle, nadajući se svojoj jedinici i pripajanju Hrvatskoj. Republika Srpska jedina želi da se sporazum zaista očuva, ali ako se njena devastacija nastavi, posebno atak na imovinu, neće valjati, jer niko ovde nije spreman da potpiše tu vrstu smrtne presude sebi. Dejtonski sporazum, ovakav kakav jeste, je dugotrajna tvorevina, bez obzira na sve pokušaje da se u potpunosti izmeni, pretvori u nešto novo.
Kaže to u intervjuu za "Glas" profesor prava i jedan od članova delegacije Republike Srpske na pregovorima 1995. godine u američkom gradu Dejton Radomir Lukić, povodom godišnjice od potpisivanja ovog dokumenta koji je donio mir u BiH.
- Srpska jeste očerupana, ali nije do te mere da ne zna za sebe, da ne može da brine o svom blagostanju i sama donosi odluke o svojim interesima. Nisam optimista o brzom povratku na izvorni Dejton, ali znam da se od te ideje ne treba odustajati pa će se do ovakvog ili onakvog rezultata doći - smatra Lukić.
Vraćajući sjećanje na 21. novembar 1995, podsjetio je da mirovni pregovori približavanja nisu nikli odjednom. Prethodile su mirovne konferencije i Ženevski principi, kojima su postavljeni osnovi budućeg sporazuma, a nisu uređeni svi detalji.
- Bili smo spremni za pregovore, ali smo bili u inferiornijem položaju u odnosu na druge dvije pregovaračke strane iz BiH. Te druge dvije stranke su prethodno zaključile Vašingtonski sporazum i tada su, po svemu sudeći, te izjavi koja je data meni od člana pregovaračkog tima Hrvata u BiH, oni već imali pred sobom i skicu opšteg okvirnog sporazuma o miru kao i anekse. To je bila prednost od mesec i više dana. Otišli smo u Dejton sa svešću da je situacija zbog niza elemenata zrela za zaključivanje sporazuma. Mi smo išli sa punom voljom i svešću da odbranimo interese Republike Srpske u najvećoj mogućoj meri jer smo znali da, pre svega, Hrvati iz BiH neće biti zadovoljni sporazumom i to naročito delom kojim se utvrđuje postojanje Republike Srpske, kao jedne od dve jedinice u sastavu BiH, a da oni ostaju u, kako se tada zvanično zvala, muslimansko-hrvatskoj federaciji, što im nije odgovaralo, jer su morali na pritisak Hrvatske i Franje Tuđmana da odustanu od Herceg Bosne. Ja sam, post festum, u okviru pregovora u Beču o razoružanju, jer sam vodio delegaciju Srpske, video da su Hrvati izuzetno nezadovoljni ukidanjem Herceg Bosne. Dakle, mi smo otišli da sačuvamo najviše od onoga što se može sačuvati od Srpske. Moram da priznam, bilo to nekome milo ili ne, da je to učinjeno u najvećom mogućoj meri uz zalaganje Srbije i državnog rukovodstva tog vremena. Nismo znali da ćemo primiti udarce nekih teških gubitaka: Sarajeva koje je bilo pod kontrolom ili u sastavu Srpske, postavljanja koridora za Goražde i izuzimanja Brčkog i njegovo podleganje arbitraži, koja je bila ugovorena bez našeg znanja.
GLAS: Kakve su bile prve reakcije nakon tih saznanja?
LUKIĆ: Javnost najviše zanimaju kontakti sa Slobodanom Miloševićem. Nisam prisustvovao nijednom sastanku s njim. S njim su bili pokojni Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević te Aleksa Buha, ali potpuno verno mogu da posvedočim da su bili veoma iznenađeni kada smo poslednjeg dana, kada je trebalo parafirati sporazum, saznali za ta tri bolna gubitka. Sat pred parafiranje, kada smo saznali za ta tri gubitka, svi smo bili kao u ringu sa Majklom Tajsonom. Zaista je to bilo strašno osećanje koje je svakoga od članova delegacije obuzelo i držalo nas je dosta dugo. Naročito je bilo teško u povratku. Odmah smo bili odvedeni u Dobanovce na sastanak sa Miloševićem, koji se plašio sličnog scenarija kakav je bio sa Vens-Ovenovim planom i nije dopustio da delegacija ode u Pale, već je tražio da Karadžić i Plavšićeva dođu na sastanak. Mi smo polako dolazili sebi i uviđali da je u tom času, s obzirom na dosta iscrpljene snage vojske, upadanje Hrvatske i njene vojske na područje Srpske, teške posledice sankcija Srbiji, to bilo najviše što se moglo dobiti. Da je to tako dokazuje i nezadovoljstvo Hrvata. Podsećam da je tadašnji predsednik muslimansko-hrvatske federacije, odnosno FBiH Krešmir Zubak odbio da potpiše sporazum i njegove anekse, pre svega, aludirajući ili još tačnije protiveći se postojanju Republike Srpske, kao jedne od dve celine BiH.
GLAS: Dejtonski sporazum je zvanično potpisan 14. decembra u Parizu. Da li su do toga, na srpskoj strani, stvari polako dolazile na svoje, a time i, kako kažete, svijest da je izvučen maksimum u pregovorima?
LUKIĆ: Svi smo počeli sagledavati situaciju u pravom obliku, jer je borba koja je trajala do parafiranja sporazuma, a što je značilo i uspostavljanje mira, odnosno završetak vojnih akcija, uticala na to da počnete realnije sagledavati situaciju. Adrenalin borbe za opstanak polako prestaje i vidi se da je to zaista najviše što se u tom trenutku, to je moje mišljenje, moglo dobiti. To mišljenje su polako prihvatali i drugi, uz žal za Sarajevom, delom kod Goražda i što je Srpska de fakto podeljena teritorijalno na dva dela, jer smo znali da sa ishodom arbitraže za Brčko neće sve biti kako treba. Da je trebalo da bude kako treba, arbitraže ne bi ni bilo.
GLAS: Ipak, činjenica je da Srpska i danas najviše brani Dejtonski sporazum i Aneks 4, koji je Ustav BiH?
LUKIĆ: To je tačno i to potvrđuje da je većina naroda u Republici Srpskoj i zadovoljna onim što je Dejton donio 1995. godine. Narod je shvatio da se više nije moglo dobiti i da je od tada Republika Srpska prihvaćena kao takva, u tom teritorijalnom obliku, ustavnom uređenju, ali je činjenica i da su i Hrvati i muslimani, poslije toga Bošnjaci, bili nezadovoljni svako na svoj način. Muslimani jer nikad nisu odustali od plana unitarizacije i centralizacije BiH i neće ni odustati. To svima treba da bude jasno. Za njih su Srbi i Hrvati uljezi u BiH, da tu nemamo šta da tražimo te da nismo autohtoni i da sva prava pripadaju njima. Hrvati su postojali s vremenom sve nezadovoljniji zbog položaja u Federaciji, jer su videli da su na neki način prevareni, nasamareni i to je uticalo na pokušaje da se BiH pravnim funkcijama pojača. To su radile SAD proteklih godina i zapadnoevropske zemlje, polazeći od pogrešnog stava da su Srbi u BiH potpuno sluđeni politikom Miloševića, jer da su Srbija i on bili mirniji, mi bismo razumeli da smo "Bosanci" ili "Bošnjaci" i da tu našu zabludu treba eliminisati te nas vratiti na pravi kurs ili kako to danas mladi kažu na fabrično podešavanje. Međutim, to je temeljna greška, jer između ove tri grupe postoje razlike i svaka želi da održi identitet, autonomiju. Ta pogrešna politika je dovela do oduzimanja nadležnosti i prebacivanja sa entiteta na BiH. To je činjeno nasiljem te se i došlo u ovu situaciju da se želi povratak onome što je Dejton slovom i dušom, jer slovo izražava dušu jednog zakona i ono što je u njegovima aneksima.
GLAS: Često se postavlja pitanje kako je moguće da neko ko tvrdi da zastupa demokratiju, ljudska prava i vladavinu prava dozvoli takvo nasilje nad jednim međunarodnim sporazumom kakvo su činili visoki predstavnici. Kako Vi to objašnjavate?
LUKIĆ: Znate kako, ljudima sa Zapada su puna usta reči "vladavina prava" i "pravna država". Oni, naravno, te reči koriste kada njima odgovara. Englezi, kao nacija koja smatra da radi sve i sve opravdava, danas će reći da je nešto crno, večeras da je belo, samo ako im odgovara. Iza toga verovatno ponajviše stoji evropska politika redefinisanja onoga što je donio Drugi svetski rat. To je počelo razlaganjem Sovjetskog saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije. U tom pokušaju da se stvari vrate istorijski unazad, nisu našli drugo rešenje osim da drže BiH na okupu, ali na način da ona ne može da bude država. Može da opstane kao država samo ako su ove tri grupe ravnopravne u svemu, bez obzira na njihovu brojnost. Ako se sada Bošnjaci, alijas muslimani, pozivaju na svoju brojnost, zašto nisu dali da ta brojnost nadvlada u Jugoslaviji pa da se referendumom stanovništva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, odluči da li će opstati Jugoslavija. Sve je protivrečno i mene takva politika zaista ne iznenađuje. Ona ne vodi računa o pravu, već se povodi interesima i nekim računicama koje često ni sam ne mogu da razumem.
GLAS: Koliko je i kome danas u interesu da opstane Dejtonski sporazum?
LUKIĆ: To je u najvećem interesu Republike Srpske. Bošnjacima nije, a nije delimično ni Hrvatima, koji bi hteli svoju teritorijalnu, političku jedinicu u kojoj bi mogli da zaštite svoj identitet i autonomiju. To je, na to, pitanje najkraći odgovor. Srpska je najviše zainteresovana za očuvanje Dejtonskog sporazuma, koji garantuje opstanak BiH i za anuliranje celog niza delovanja koja su protivna Dejtonu i koja su činili visoki predstavnici i takozvani Savet za implementaciju mira.
GLAS: Dosta polemika ima kada se diskutuje o poništavanju odluka visokih predstavnika. Koja je adresa za to - Parlamentarna skupština BiH, Savjet za implementaciju mira, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija ili neka druga?
LUKIĆ: Svih briga bi nas rešilo da to uradi novi visoki predstavnik, ali ne vidim da je to moguće. Savet za implementaciju mira ne vidim kao organ koji to hoće i može, a uz to nije politički legitiman da odlučuje o situaciji u BiH u kojoj su, dajući tzv. bonska ovlašćenja, uveli vanredno stanje. U nekada nekoj pametnoj budućnosti to bi mogao da bude Savet bezbednosti u saradnji sa vlastima u Srpskoj, FBiH i na nivou BiH. Drugi načina ne vidim, tako da preostaje status kvo ili dogovor Srpske i Federacije kroz organe BiH.
GLAS: Znači jedini izlaz je unutrašnji dogovor?
LUKIĆ: Time bismo rešili međusobne probleme. Oni se svode na to Bošnjaci priznaju postojanje Republike Srpske i njenu trajnost. Vidite, kada je reč o Bliskom istoku velika većina problema potiče iz toga što ceo niz arapskih zemalja ne priznaje Izrael kao državu. Oni koji su ga priznali, su ušli u mirniju fazu odnosa. Bošnjaci ne priznaju Srpsku. Setite se samo naziva. Država BiH iako se taj naziv ne koristi za BiH ni u Ustavu, zatim da postoji manji i veći bh. entitet, zatim se kaže da nije delegacija Srpske bila u Dejtonu nego paljanska grupa i tako dalje. Bošnjaci moraju da shvate da ne mogu ništa da urade svojom numeričkom većinom i kada prekinu veze sa aktivnim islamističkim terorističkim organizacijama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.