Milorad Telebak, lingvista, za “Glas Srpske”: Ko ne zna narodnu poeziju ne može biti kompletna ličnost

Danko Kuzmanović
Milorad Telebak, lingvista, za “Glas Srpske”: Ko ne zna narodnu poeziju ne može biti kompletna ličnost

Kočić je neprevaziđena veličina u nacionalnom korpusu srpskom, i ko zna da li će ikad biti dostignut ili prevaziđen. I baš zbog toga je meni ova nagrada draža, značajnija i, pored niza nagrada koje sam dobio, najvrednija.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske “ lingvista Milorad Telebak, koji je dobitnik ovogodišnje “Kočićeve nagrade” za sveukupno lingvističkoi književno djelo, koje je posvećeno praktičnim pitanjima srpskog jezika i njegov rad predstavlja ozbiljan rad na jeziku našeg vremena.

“Kočićeva nagrada” će mu biti uručena prilikom svečane akademije, koja će biti održana u okviru predstojećeg “Kočićevog zbora”.

GLAS: Dobitnik ste ovogodišnje Kočićeve nagrade. Šta Vama znače nagrade inače, a šta Vam znači ova koja nosi ime jednog od najvećih čuvara srpskog jezika?

TELEBAK: Nagrada je društveno priznanje za nečiji rad, trud i rezultate. Za rad i trud se ne mora biti nagrađen ako nema baš istaknut značaj. Kad je riječ o Kočićevoj nagradi, mogu sigurno da kažem da je to moja najveća nagrada, najdraža i najvrednija u mojim osjećanjima i doživljavanju nagrade. Kočić je veličina, ne samo kod nas ovdje, nego u cijelom srpskom narodu i njegovoj književnosti, u njegovoj nacionalnoj i socijalnoj borbi, u kulturnoj misiji, a posebno u očuvanju jezika u teška vremena okupacije.

GLAS: Koji je, po Vašem mišljenju, najveći problem srpskog jezika danas? Šta Vas, kao lingvistu, najviše boli?

TELEBAK: Celo telo tu me boli.

GLAS: Studenti Vas veoma često nisu doživljavali kao profesora nego kao jezičkog pregaoca.

TELEBAK: To je tačno. Ja sam posvećen jeziku. Meni su studenti govorili da nisam profesor nego posvećenik. To je mene osvijestilo. Ja sam tačno to - posvećenik. Nisam profesor koji održi čas i ode kući i više nije profesor. Ja sam profesor od buđenja do zaspivanja. Moja kuća služi kao jezički servis. Nema odakle me ne zovu, čak i iz Srbije me zovu. U svako doba me zovu. I nikada nije problem jer je dobro da ljudi razmišljaju o jeziku.

GLAS: Iako je ta tema veoma iscrpljena, ali kako, ukratko, gledate na ove jezičke varijante koje sada nazivaju bošnjačkim ili bosanskim jezikom?

TELEBAK: To je zaista istrošena tema. Lingvistički gledano, ne postoji bošnjački, a čak ni hrvatski jezik. Mada se hrvatski na neki način paralelno razvijao kao varijanta srpskog jezika. Bošnjački jezik nije bio ni varijanta jer je štokavski, kao i hrvatski. Jednostavno se želi preko jezika ostvarivati politička nadmoć i kapital. Smatram to i otimanjem i krađom, ali, šta ćete, oni nemaju jezik, a treba im. Nisu narod, a treba da budu narod. Desilo se to da su na silu preimenovali srpski jezik. Njima valja jezik, ali im ne valja ime. Ja to donekle razumijem.

GLAS: Sjećate li se svoje prve lektire i kako ste se zaljubili u jezik?

TELEBAK: Nisam pisac, nisam ni pripovjedač, kao što su Kočić i Ćopić. Svi znaju njihove pripovijetke. Ja sam neko ko je naučio da čita i piše prije polaska u školu. Prva moja lektira su bile epske ili junačke narodne pjesme jer potičem iz Hercegovine, a tamo svaka kuća ima gusle i pjesmaricu. Čak i ako nema u kući neko ko zna guslati, neka su gusle u kući jer doći će neko ko je guslar, pa će zaguslati. A druga moja lektira je bila “Jazavac pred sudom” Petra Kočića, tako da sam gotovo napamet znao tu priču. Otuda prva prava ljubav prema narodnoj poeziji i književnosti.

GLAS: Zbog čega je, po Vašem mišljenju, važno znati narodnu epsku poeziju?

TELEBAK: Ko ne zna narodnu poeziju ne može biti kompletna i vaspitana ličnost. Ko ne zna stihove “Majke Jugovića”: “Ja ih mlada ni rodila nisam da mi leže na meku dušeku, već da brane zemlju od dušmana”, na koji način razviti drugačije patriotizam i moral kod mladog čovjeka? Na koji način naučiti pravdu nego kada pročitate: “Sine Marko, jedini u majke, ne bila ti moja rana kleta, nemoj, sine, govoriti krivo, ni po babi, ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga”?

GLAS: Da li uočavate nekoga ko bi mogao da nastavi Vaš lingvistički put?

TELEBAK: Ja sam borac za jezik. Mene zanima taj rukavac Kočićeve rijeke u metaforičkom smislu. Kočić se borio i u saboru i izvan njega za jezik. Kada su nam sve uzeli, on samo jezik nije dao. Ima i boljih lingvista u srpskom narodu od mene, ali nema ih, ili su veoma rijetki, koji rade na jeziku ovako kako sam ja radio. Moj rad nije sveden na amfiteatar. Moj rad je išao u svaku kuću.

GLAS: Kako ste postigli tako veliku popularnost svojim knjigama, koje se prodaju u hiljadama primjeraka?

TELEBAK: Moje knjige nisu pisane kao udžbenici jer znam da to niko ne bi čitao. Udžbenike ne čitaju ni oni koji treba da čitaju. Moje knjige su tražene jer su pitko napisane. Spoj su pouke i anegdote, šaljivosti i zapakovanosti. Profesor Ivan Klajn je u jednom prikazu moje knjige rekao da su moje knjige “zaslađene gorke pilule gramatike”. To je tačno suština mog stila. Dakle, uz vic ide pouka, a to se onda lako pamti. Tu sam uhvatio čitaoce i popularnost.

Misija

GLAS: Da li imate nekakvu misiju u narednom periodu?

TELEBAK: Imao bih šta još da kažem, mada sam ja dosta toga rekao. Jezik je beskrajan. Jezik je gotovo nesaznajan. To je najsloženija datost čovjeku. Nema kraja. Bavim se lingvistikom čitavog života i sve više mi se javljaju neke riječi i ideje o kojima bi trebalo raspravljati i koje bi trebalo negdje ukorijeniti u njihovo mjesto postanka. Čudno je kako se neke riječi pogube i izmijene kroz istoriju, a nikle su iz istog korijena. Mi gotovo da i nemamo u srpskom jeziku ništa iz etimologije, niti etimološki priručnik, niti etimološki rječnik. Na tome bi morala raditi grupa ljudi. Da mi je 40 godina, upustio bih se u tu borbu, ali sa 70 teško. Napisao sam dosta, sve sam rekao i zadovoljan sam time što sam uradio.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana