Protivpravnost pokušaja revizije

 Protivpravnost pokušaja revizije
Milan Blagojević
21.02.2017 23:43

Ovih dana pažnja domaće javnosti s pravom je usredsređena na protivpravni pokušaj gospodin Bakira Izetbegovića da, kao samo jedan od članova Predsjedništva BiH, pokrene postupak za reviziju presude iz 2007. godine, donesene u predmetu po tužbi BiH protiv Srbije.

Podsjećanja radi, treba reći kako stranke u postupku pred tim sudom mogu biti samo države, a one opet mogu biti predstavljene i zastupane samo od svojih ovlašćenih organa.

Nije potrebno trošiti mnogo riječi na objašnjenje protivustavnosti ovog pokušaja gospodina Izetbegovića, jer je svima jasno da je Predsjedništvo BiH prema Ustavu BiH određeno kao kolektivna institucija, koja stoga odluke može donositi kolektivno, a ne na osnovu pojedinačne volje bilo kojeg njenog člana. Već u Ustavu BiH je propisano da će Predsjedništvo BiH nastojati da usvoji odluke konsenzusom, a posebno u oblasti predstavljanja BiH u međunarodnim institucijama, kakva je Međunarodni sud pravde. Ove ustavne odredbe su ponovljene i u članu 42. važećeg Poslovnika Predsjedništva BiH.

Kada se ova ustavna rješenja prenesu na teren pokušaja podnošenja revizije presude iz 2007. godine, nije teško zaključiti kako je pravno nedozvoljeno da o tome odlučuje samo jedan član Predsjedništva BiH. Usljed toga je protivpravno i kada taj član opstruiše zakazivanje sjednice (vanredne ili redovne) Predsjedništva BiH na kojoj bi se raspravljalo i odlučivalo o tome da li će ili neće BiH podnijeti zahtjev za reviziju. Takvo ponašanje je eklatantna zloupotreba službenog položaja od strane najvišeg zvaničnika, pred čime se ne smije ćutati.

Protivpravno je, ali i moralno nedopustivo, i kada taj isti zvaničnik nedavno reče kako je navodno još na snazi odluka iz oktobra 2002. kojom je gospodin Sakib Softić imenovan za pravnog agenta BiH u ovom predmetu. Protivpravnost takvog ponašanja ogleda se u tome što je svakome ko iole poznaje pravo jasno da je donošenjem presude Međunarodnog suda pravde 2007. prestalo navedeno ovlašćenje gospodina Softića za bilo kakvo zastupanje BiH u ovom predmetu. Ovo stoga što se protiv presuda tog suda ne mogu izjavljivati žalbe, tako da je navedena presuda postala pravnosnažna sada već daleke 2007. godine, a time je prestala i važnost pomenute odluke iz oktobra 2002. godine, kao i sva ovlašćenja gospodina Softića. Stoga on ne može, a da to bude pravno valjano, sada izjavljivati bilo šta pred Međunarodnim sudom pravde, a posebno ne zahtjev za reviziju, tim prije što sadašnje Predsjedništvo BiH nije donijelo bilo kakvu odluku u tom pravcu. Moralna nevaljanost pokušaja gospodina Izetbegovića vidi se već iz toga što on zna za sve prethodno rečeno, ali preko svega toga jednostavno gazi i hoće da kaže kako navedena pravila za njega ne važe.

Vjerujem da će se takvom pravno i moralno nedopustivom ponašanju oduprijeti Međunarodni sud pravde, s čim u vezi smatram potrebnim da ukažem na jedno njegovo pravilo o kojem u domaćoj javnosti do sada nije bilo govora. Naime, članom 38. stav 3. Pravila Međunarodnog suda pravde je propisano da tužba za pokretanje postupka, odnosno zahtjev za reviziju presude, moraju biti potpisani od strane pravnog agenta (zastupnika) države, njenog diplomatskog predstavnika sa sjedištem u Hagu, gdje je sjedište i ovog suda, ili od nekog trećeg lica. Međutim, u svakom od ova tri slučaja ta lica moraju imati propisno ovlašćenje za takvu radnju, jer je to conditio sine ljua non za prihvatanje tužbe od strane Suda.

U slučaju BiH to znači da bilo koje od navedenih lica mora imati propisno ovlašćenje od sadašnjeg Predsjedništva BiH za podnošenje zahtjeva za reviziju presude, jer je to kolektivna institucija koja je prema Ustavu BiH isključivo nadležna za predstavljanje BiH pred Međunarodnim sudom pravde. U protivnom, takav zahtjev, bez ulaženja u tzv. meritum spora, treba da bude odbačen prema slovu međunarodnog prava, jer je podnesen od neovlašćenog lica.

No, stvar se ovim ne završava i u tome i jeste važnost onoga na šta želim ukazati ovim tekstom. Naime, prema članu 38. stav 3. Pravila Međunarodnog suda pravde ukoliko su tužba ili zahtjev za reviziju presude potpisani od strane zastupnika (pravnog agenta) ili drugog propisno ovlašćenog lica, njihov potpis mora potom biti autentifikovan pismom diplomatskog predstavnika ili nadležnog organa (ministra inostranih poslova) države tužioca. Tek tada, dakle, tužba ili zahtjev za reviziju presude se smatraju podnesenim od strane ovlašćenog lica.

Kada se prethodno navedeno ima u vidu, očigledno je da, kako sa stanovišta domaćeg pravnog poretka, tako i sa stanovišta međunarodnog prava, u ovom slučaju ključne uloge imaju sadašnje Predsjedništvo i ministar inostranih poslova BiH, jer bez njihove saglasnosti (i autentifikacije) nijedno lice nije, niti može biti ovlašćeno za podnošenje zahtjeva za reviziju presude. To je, dakle, ono što predstavlja slovo prava koje je od važnosti za ovaj slučaj, zbog čega svaki pokušaj da se revizija podnese mimo toga treba da bude odbačen od strane Međunarodnog suda pravde. Naravno, pod uslovom da se taj sud pridržava slova prava.

Prof. dr Milan Blagojević, senator RS

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica