Konačno riješena misterija vanzemaljca iz pustinje Atakama
Od kako su, prije 15 godina, mumificirani ostaci humanoidnog bića, dugi 15,2 centimetra, pronađeni u napuštenom rudarskom gradu u čileanskoj pustinji Atakami, razne priče i brojne spekulacije o tom neobičnom otkriću ne prestaju.
Skelet, koji je kasnije prodat privatnom kolekcionaru iz Španije, izgledao je i djelovao toliko bizarno da je čak u jednom dokumentranom filmu poslužio kao potencijalni dokaz postojanja vanzemaljskog života.
Naučnici iz Kalifornije su sada uspjeli da dođu do DNK uzorka iz kostiju mumije i da, na osnovu njega, slože sve dijelove slagalice ove istinite i veoma tragične priče o individui poznatoj kao Ata.
Umjesto da bude posetilac iz nekog drugog svijeta, Ata je bila djevojčica koja je, kako se čini, mrtvorođena ili je umrla neposredno po dolasku na svijet, i to sa razarajućim mutacijama koje su oblikovale veoma neobičan izgled njenog tijela, piše britanski Gardijan.
Ata je pronađena 2003. godine u mjestu La Norija, nekadašnjem rudarskom gradiću u kome se vađen natrijum-nitrat (čilska šalitra), i tada je bila uvijena u bijelo platno i vezana ljubičastom trakom.
Skelet je izgledao zaista neobično, na mnogo načina. Iako dugačak svega petnaestak cenitimatara, kosti su imale odlike kostiju djeteta od šest ili osam godina. Umjesto uobičajenih 12 pari rebara, bilo ih je samo 10. Glava mumije je izduženog, konusnog oblika.
Ti čudni ostaci zainteresovali su profesora mikorobiologije i imunologije sa kalifornijskog univerziteta Stenford Gerija Nolana, koji se ponudio da ih prouči. On je 2013. godine zaključio da je Ata bila čovjek, ali je objašnjenje razloga njenih dramatičnih deformiteta tada ostalo daleko od razjašnjenog.
Nolan je sada, uz pomoć kolega sa Kalifornijskog univerzitata iz San Franciska, objavio detaljnu analizu Atinog genetičkog sklopa. Iz uzorka DNK ekstrahovanog iz kostiju, naučnici su zaključili da je djevojčica imala mutacije najmanje sedam gena, koji su odgovorni za velike deformacije skeleta i razvoja kostiju.
Osim deformacija, Ata je mogla da boluje i od kongenitalne dijafragmalne hernije, relativno čestog i po život opasnog defekta, koje se javlja na rođenju, pošto dijafragma nije u stanju da se razvije kako treba. Daljim analizama je ustanovljeno da njen DNK najbilže odgovara onome kod većine Čileanaca.
Nolan vjeruje da je Ata umrla na rođenju, a da su njeni ostaci prvobitno pronađeni 40 godina kasnije. Njene deformacije su bile tolike da bi je bilo nemoguće hraniti.
Otkriće mutacija koje su dovele do preteranog starenja Atinih kostiju moglo bi u budućnosti da pomogne pacijentima koji imaju probleme sa kostima i skeletom.
"Razumijevanje ovog procesa bi moglo da nam omogući razvoj terapija i lijekova koji utiču na razvoj kostiju kod, na primjer, ljudi koji su preživjeli saobraćajne nesreće", kaže Nolan.
"Iako je priča o Ati počela kao senzacija o vanzemaljcima, i brzo se proširila po cijelom svijetu, ona je u stvari prava priča o ljudskoj tragediji. Žena je rodila nepravilno razvijenu bebu, koja je kasnije očuvana na takav način koji je omogućio da bude prodata kao nekakav čudan artefakt. Na kraju ispada da je u pitanju čovjek sa fascinantnom pričom o genetičkom razvoju, iz koje bismo mogli da naučimo nešto i na osnovu toga pomognemo drugima", zaključuje profesor Geri Nolan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
