Zoran Martinović, nekadašnji rukometaš Borca, za “Glas Srpske”: Još sanjam promašaj protiv Sandefjorda
Pariz - Plasman rukometaša Borca u četvrtfinale EHF Čelendž kupa i izboreno evropsko proljeće one najvatrenije navijače sa malo dužim pamćenjem podsjetilo je na sezonu 2000/01. kada su “crveno-plavi” takođe bili na pragu ovog uspjeha.
Tada se pred Banjalučanima ispriječio norveški Sandefjord, koji je na jedvite jade odbranio osam golova prednosti iz prvog meča (29:21). U grotlu prepunog “Borika” Borac je vodio sa 26:19, imao posljednji napad, ali je tada najiskusniji rukometaš tima, na čijoj je klupi sjedio Zoran Dokić, Zoran Martinović, promašio šut za prolazak dalje.
Danas Martinović živi i radi u Francuskoj, ali se, prema sopstvenom priznanju, veoma često sjeti te novembarske večeri 2000. godine.
- I dan-danas me proganja taj posljednji šut. Ipak, mislim da smo mi svoju šansu propustili u prvoj utakmici u Norveškoj, gdje je Truba (Zlatko Radomirović) odbranio skoro 30 lopti. U revanšu smo, nošeni fenomenalnom podrškom “vulturesa”, ali i kompletne publike, čini mi se čak i vojske, došli na korak od uspjeha. Sada mogu, ovako iz trenerske perspektive, da kažem da smo loše odigrali taj posljednji napad u kojem sam ja šutirao. A da sam pogodio, priča bi bila sasvim drugačija, jer mislim da smo te godine mogli puno da napravimo - prisjeća se Zoran Martinović.
Nekadašnji ljubimac banjalučke publike trener je u Klišiju, klubu iz okoline Pariza.
- Tu sam već drugu godinu, a prioritetni zadatak mi je da radim na omasovljenju. Radim sa mlađim selekcijama, a naredne godine nam je u planu da počnemo i sa mini-rukometom, koji je jako popularan u Francuskoj. Imam i seniorsku ekipu, ali su to momci koji rade i treniraju dva puta sedmično, čisto iz ljubavi. Nemamo velike rezultate, niti ih očekujemo, jer je prioritet rad sa klincima - pojasnio je Martinović.
Iako je davno napustio Banjaluku, o gradu na Vrbasu priča sa najvećim emocijama.
- Bile su to dvije nezaboravne godine, tokom kojih sam stekao mnogo prijatelja. Naravno, pratim sve rezultate Borca, ali i dešavanja u Premijer ligi. Do prošle godine trener je bio moj kršteni kum Ratko Đurković, potom i moj nekadašnji saigrač Bojan Unčanin, pa njegov brat Dejan, a vidim se povremeno i sa još nekim od igrača iz te ekipe. Banjaluka je uvijek bila grad rukometa, jedinstvena u svijetu - zaključio je Martinović.
Francuska prioritet
Kako sam Martinović kaže, svoju budućnost sa porodicom vidi u Francuskoj.
- Ne vjerujem da će se tu nešto mijenjati. Imam troje djece, kćerku koja je student, te dva dječaka od 10, odnosno 12 godina. Obojica su rođeni u Francuskoj, ovdje idu u školu i za sada nam je Francuska prioritet. Mada, nikad se ne zna - istakao je Martinović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
