Tadija Kačar, proslavljeni jugoslovenski as ringa, za Glas Srpske:Boks je i dalje broj jedan

Darko Pašagić
Tadija Kačar, proslavljeni jugoslovenski as ringa, za Glas Srpske:Boks je i dalje broj jedan

Banjaluka - Zanimao ga je samo olimpijski boks, nikada onaj profesionalni, a na ringu je uvijek plijenio elegancijom, brzim refleksima i ubojitim napadima.

Jedini je bokser u bivšoj Jugoslaviji koji je osvojio zlatne i srebrne medalje na svim takmičenjima koja su bila održavana na svijetu u to vrijeme, a ostalo je upamćeno za sva vremena da je Tadiju Kačara krasilo "srebrno prokletstvo" i da spletom čudnih okolnosti, na evropskim i svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama njemu u čast nikada sa najvišeg postolja nije svirana himna "Hej, Sloveni".

- Boksu sam poklonio najveći deo života i nije mi žao. Godinama unazad borim se da neki novi talenti imaju optimalne uslove za razvoj, kako bi našoj zemlji donosili medalje, ali to ide dosta teško - naglasio je proslavljeni as ringa na početku razgovora za "Glas Srpske".

Najveći krivac za lošiji status boksa na prostoru cijele bivše Jugoslavije je raspad nekadašnjeg socijalističkog sistema, koji je mnogo pažnje posvećivao razvoju sporta.

- Ne kažem da se ni sada ne ulaže u sport, ali čini mi se da to ide dosta naopako. U klubovima i savezima veoma često sede ljudi koji nemaju baš mnogo veze sa onim što rade. Svima treba da bude najvažnije da mladim sportistima, odnosno bokserima obezbedimo uslove koje su nekad neki dobri i pametni ljudi obezbeđivali meni i mojoj generaciji. Naše je bilo samo da budemo fokusirani na trening, adekvatan odmor i što bolji nastup u ringu. Iz tog razloga smo i imali sjajne rezultate - nastavio je Kačar.

Smatra da i danas ima mnogo talenata na prostoru bivše države, ali da su praktično prepušteni sami sebi.

- Bojim se da će se u budućnosti veoma teško ponoviti rezultat Hrvata Mirka Hrgovića, koji je prije dvije godine na OI u Rio de Žaneiru osvojio bronzanu medalju. Među rijetkim svijetlim tačkama posljednjih godina je i Slovenac Dejan Zavec, koji je na profi ringu dogurao do titule svjetskog prvaka. Sve su to usamljeni primjeri, jer se ništa ne radi sistematski. U BiH sada imaju tri boksera koja imaju ogroman potencijal. To su Adem Fetahović, Džemal Bošnjak i Sandro Poletan, ali treba da uz sebe imaju adekvatne trenere. Na primer, ne može tebi učiteljica da predaje i u osnovnoj i u srednjoj školi i na fakultetu. Zna se ko šta predaje i na kojem nivou. Kod nas svako tvrdnji da je njegovo znanje najmerodavnije, ali nije tako. Jednom rečju, treba da imamo daleko školovanije trenere - rekao je Kačar.

Po njegovom mišljenju Regionalna liga nije opravdala očekivanja.

- Startovalo je sedam ekipa, a takmičenje završilo pet, što govori da je to i dalje veoma skup projekat za naše trenutne uslove. Svi su hteli da budu najbolji, a u toj želji dovodili su brojna pojačanja sa strane, tako da je na ringu bilo manje od 30 odsto domaćih boraca. To je nedopustivo, jer prisetimo se nekadašnja liga Jugoslavije je bila među najjačima u svetu, a u njoj je nastupilo više od 80 odsto domaćih boksera - istakao je Kačar.

Ubijeđen je da je boks u svjetskim okvirima i dalje broj jedan.

- Hteli mi to priznati ili ne, u boksu se i dalje vrti najveći novac. Svedoci smo meča iz 2015. godine između Amerikanca Flojda Mejvedera i Filipinca Manija Pakjaoa. Mejveder je za pobedu dobio 240, a Pakjao za poraz 160 miliona dolara. Uz sve to za najboljeg sportistu 20. veka proglašen je Muhamed Ali, što potvrđuje moju teoriju da je boks i dalje u prednosti nad ostalim sportovima. Što se tiče teške kategorije smatram da će odlaskom braće Kličko u penziju biti možda i još bolje, jer očekujem da će mlađi bokseri sa željom da se popnu na presto davati sve od sebe i da će to donijeti neke epske duele, koji će se prepričavati godinama i decenijama - izjavio je Kačar.

Osvrnuo se na "srebrno prokletstvo", koje ga je pratilo.

- Prvo razočaranje je bilo 1974. godine kada mi je u Kijevu, u finalu juniorskog prvenstva Evrope, pukla arkada u meču s Rusom Mihailom Bičkovim. Na OI u Montrealu u finalu sam izgubio od Poljaka Jiržija Ribickog. Po završetku poslednje runde trener Bruno Hrastinski me je zagrlio, čestitao i pitao što se ne radujem kad sam postao olimpijski šampion. Rekoh mu, polako čika Bruno, radovaću se, samo da skinem rukavice. Kad je na proglašenju spiker pročitao kako je s 5:2 pobedio Ribicki, poželeo sam da ima neko dugme u ringu, da ga pritisnem i upadnem u neki bunar. Bio sam mnogo razočaran, jer u ringu tačno znaš koliko si udaraca primio, a koliko zadao i ne može niko da te "farba". Međutim, u to vreme predsednik svetske sudijske organizacije bio je Poljak Pjotr Lisovski, koji je završio posao sa sudijama - istakao je Kačar.

Ipak, najveće razočarenje je doživio 1978. godine na SP u Beogradu, koji je ostao upamćen po tome da je domaćin imao šest predstavnika u finalu (Fazlija Šaćirović, Bratislav Ristić, Memet Bogujevci, Miodrag Perunović, Tadija Kačar i Dragan Vujković), ali da niko nije osvojio zlatno odličje.

- Sa ove vremenske distance, neko će reći da možda nismo zaslužili prolaz u finale, ali to nije tačno. Većina je zaslužila finale i većina je zaslužila da postane prvak sveta. I dan-danas mislim da Kubanac Siksto Sorija nije bio bolji od mene. I na kraju, izmaklo mi je zlato i na EP u Kelnu 1979. godine. U ravnopravnom meču sudije su dodelile pobedu Rusu Albertu Nikoljanu - dodao je Kačar.

Biografija

Porodica Kačar vodi porijeklo iz Hercegovine, odnosno okoline Trebinja. Zbog sukoba sa Turcima i krvnih osveta bila je prinuđena da se preseli, najprije u Bosansko Grahovo, a zatim u Perućicu, opština Jezero (Republika Srpska), kao i da promijeni prezime iz Milićević u Kačar. Prezime su odabrali jer su bili majstori za pravljenje kaca. Tadija je rođen 5. januara 1956. i u Perućici je živio sve do 1971. godine, kada se porodica preselila u Veternik kod Novog Sada. Bio je drugi na OI u Montrealu 1976, srebrni na SP u Beogradu 1978, drugi na šampionatima Evrope u Kijevu 1974 (juniori) i Kelnu 1979 (seniori). Osvojio je zlato na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine, bio prvak Balkana u Bursi 1977. i Puli 1981. godine. Završio je Fakultet za fizičku kulturu, a potom i magistrirao na Univerzitetu u Novom Sadu. Bavi se privatnim biznisom i predsjednik je Skupštine u Bokserskom klubu Novi Sad.

Sinovi

I sinovi Tadije Kačara bili su sportisti. Stariji Nenad je dva puta bio kadetski prvak Jugoslavije u boksu, a potom se posvetio vaterpolu, koji je igrao profesionalno u Italiji. Mlađi Nikola važio je za jednog od najvećih vaterpolo talenata u bivšoj državi, ali je morao prekinuti karijeru zbog zdravstvenih problema. Bio je i osmostruki prvak Jugoslavije u plivanju u mlađim kategorijama.

Sportska porodica  

Rođeni brat Tadije Kačara, Slobodan je osvojio zlatnu olimpijsku medalju na igrama u Moskvi 1980. godine. Prije igara u Sovjetskom Savezu trebalo je da bude održan izborni meč za odlazak na OI u kojem je trebalo da se bore jedan protiv drugog, Tadija i godinu mlađi Slobodan. Tadija je odustao, a Slobodan otišao u Moskvu, gdje je osvojio zlato. Pet godina kasnije postao je profesionalni prvak svijeta u IBF verziji. Slobodanova kćerka Marina profesionalno se bavi tenisom, a najbolji rejting imala je 2014. godine, kada je bila na 490. mjestu WTA liste. Tadija i Slobodan su rođeni stričevi bivšeg fudbalskog reprezentativca Gojka Kačara, koji sada igra za njemačkog bundesligaša Auzburg, a bio je član nacionalnog tima Srbije na OI 2008. u Pekingu i na Svjetskom prvenstvu 2010. godine u Južnoj Africi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana