Milivoje Brakočević, Nekadašnji rukometaš Borca, za Glas Srpske: Ponosan sam što me je Jovana nadmašila

Siniša Kotaraš
Milivoje Brakočević, Nekadašnji rukometaš Borca, za Glas Srpske: Ponosan sam što me je Jovana nadmašila

Banjaluka - Otac svojevremeno najbolje svjetske odbojkašice Jovane Brakočević Milivoje Brakočević, nosio je tri godine dres Rukometnog kluba Borac, a u Banjaluci je i upoznao svoju tadašnju suprugu. Naime, Edita Lukić je bila prvotimka ŽKK Mladi Krajišnik, iz tog braka je i Jovana.

Iako mu je grad na Vrbasu ostao u lijepom sjećanju, nije ga posjetio punih 29 godina, ali je to promijenio prije nekoliko dana. Kaže mnogo se stvari promijenilo, ali jedna ne, rukometaši se i dalje okupljaju na istom mjestu, Kafe baru "988".

- Verujte, zaplakao sam kada sam stigao. Proveo sam tri prelepe godine. Bili smo mladi, poznati, grad prelep, ljudi kvalitetni... Jovana nikada nije bila iako je često pominje i volela bi da dođe. Život je i kratak i dug i nadam se da će jednog dana ipak doći da poseti ovaj prelepi grad - istakao je Mića, kako su ga navijači zvali.

Kako sam tvrdi, nema ljepšeg osjećaja nego kada dijete u svemu prevaziđe svoje roditelje, baš kao što je Jovana uradila sa njim i majkom.

- Jednostavno, to je najlepši osećaj! Jovana je stvarno specifična devojka, kćerka i sportistkinja, prosto njene uspehe nismo stigli da pratimo koliko je ona rapidno napredovala i osvajala sve te medalje i pehare. U 21. godini je bila proglašena najboljom igračicom Evrope, u 23. najboljom odbojkašicom na svetu, da bi u 28. godini napustila reprezentaciju kako bi prepustila mesto drugima, mlađim, vrhunskim igračicama, kao što je Tijana Bošković. Imam još i dva sina, i srećan sam čovek kada su u pitanju moja deca. Kvalitetni su i pošteni ljudi, ništa ih nije iskvarilo, ni uspeh ni novac - kaže ponosni otac.

Za Borac je igrao od 1984. do 1987. godine.

- Zakačila me je smena generacija, odlazila je plejada vrhunskih igrača kao što su doktor Nebojša Popović, Rade Unčanin, a dolazili su Zlatan Saračević, Mirzet Uzeirović, Irfan Smailagić... Ipak, ostalo je nekoliko sada već legendarnih rukometaša, poput Envera Kose, Zlatana Arnautovića i nekako se stvorio neki novi, mladi Borac, sa Abazom Arslanagićem na klupi. Naredne godine je došao Istok Puc, vratio se Ermin Velić, stigao je i Senjanin Maglajlija... Bile su to tri prelepe godine provedene u Banjaluci, a ja lično mislim da sam mogao mnogo više dati Borcu. Na moju veliku žalost, promenio sam u te tri godine četiri trenera, Arslanagića, pokojnog Momu Golića, zatim Boru Golića i Milorada Karalića. Da sam imao jednog trenera verujem da bih uspeo da dam mnogo više Borcu - prisjeća se Brakočević.

Za kraj razgovora, za "Glas Srpske", Mića je otkrio i jednu tajnu.

- Zdravko Beli Rađenović mi je bio veliki idol, i kao čovek i kao igrač. Želeo sam da ga dostignem ali, na žalost, nisam! On je, verovatno, najbolji rukometaš sa kojim sam imao priliku da igram - tvrdi Brakočević.

Italija

Brakočević je karijeru završio u Italiji u koju se, nakon deset godina, ponovo vratio, ovoga puta kao trener.

- Na moju sreću, na čelo italijanskog rukometa je došla nova garnitura ljudi, od kojih su neki moji bivši saigrači. Znaju me odlično, znaju da sam bio dobar igrač i trener, pogotovo u radu sa decom, i pozvali su me da radim sa mladima, da držim razne kampove. Već su se pokazali i prvi rezultati, i to u klubu u kojem sam trenutno angažovan. To je Oderzo, blizu Venecije, pojavila se generacija dečaka koji će verovatno, kada porastu, biti reprezentativci Italije. Ponosan sam na svoj rad, a žao mi je što to ne radim u svojoj Srbiji koja, evidentno je, sve više tone kada je rukomet u pitanju - rekao je Brakočević.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana