Ljubiša Majdov, najbolji džudo trener Evrope, za “Glas Srpske”: Nemanja može do zlata na Olimpijadi

Ovako je za “Glas Srpske” priču počeo najbolji evropski džudo trener Ljubiša Majdov, a riječi popularnog Doktorea sigurno imaju težinu, jer on najbolje zna koliko je muke i prolivenog znoja potrebno kako bi se došlo do vrha. Do nagrade za najboljeg trenera u Evropi došao je prije svega što je svog sina i najboljeg učenika Nemanju odveo do zlata na Svjetskom i srebra na Evropskom prvenstvu za seniore, uz mnoštvo priznanja u mlađim kategorijama. Pored njega, on je još dosta takmičara iz svog Randorija izveo na pravi put i sa njima osvojio brojne medalje na raznim takmičenjima.

- Koliko je bilo teško doći do svih ovih rezultata može se porediti sa porođajnim mukama žene, ali kada se dijete rodi zaboravite sve bolove i to budu slatke muke. Svi problemi se zaborave sa tako divnim rezultatima, nagradama i srećnim krajem. Dan-danas bih išao istim putem, istakao je Majdov.

GLAS: Šta za Vas znači nagrada za najboljeg trenera Evrope?

MAJDOV: Kada vam matični evropski savez dodijeli nagradu za najboljeg trenera to je najviše priznanje. To je vrh sportske karijere za jednog stručnjaka. To se ne može porediti sa osvajanjem zlatne svjetske ili evropske medalje što je radio Nemanja ili odličja koje je donosio drugi sin Stefan, osjećaj koji je tada bio je drugačiji, ali drago mi je svakako. Ponosan sam i lijepo je kada znaš da neko valorizuje rezultate i cijeni rad kojim doprinosiš sportu.

GLAS: Je li ovo priznanje, ali i uspjesi Vaših momaka, prije svih Nemanje, nagrada za sav Vaš trud i rad tokom svih ovih godina?

MAJDOV: Mislim da jeste jedan dio, ali vrhunac svega što želim je olimpijska medalja u Tokiju ili Parizu, nije bitno. Olimpijsku medalju mladih imamo sa Nemanjom iz 2014. godine, tu su svjetske i evropske, ali nedostaje još jedna i onda bi bio upotpunjen san svakog trenera.

GLAS: Nemanja je za posljednju godinu napravio vrhunske rezultate, možemo li reći da je on Vaš doktorski rad?

MAJDOV: Ne znam više šta da kažem za njega, samo kucam u drvo da ostane zdrav. On uvijek daje 110 odsto, a kao takav bio bi najbolji u bilo kom poslu koji radi. Bilo šta da radi daje maksimum i to radi s ljubavlju. To je najvažnija stvar. Stefan je isto to radio, ali kada se okrenuo fakultetu malo je stao, sada se ponovo u potpunosti posvetio džudu i očekujem maksimalne rezultate od njega.

GLAS: Koliki su Nemanjini krajnji dometi?

MAJDOV: To su zlato na igrama u Tokiju i Parizu, samo da bude zdravlja. Dečko sa 21 godinom da uzme svjetsku i evropsku medalju, gran prijeve i ostalo, samo ljudi koji su iz svijeta borilačkih sportova mogu da razumiju šta to znači. Dečko koji još nije završio fiziološki razvoj radi to što je uradio.

GLAS: Možete li se prisjetiti početaka, kako je tada bilo probijati se u svjetski i evropski vrh?

MAJDOV: Kada vratim film sve što nas nije ubilo to nas je ojačalo. Uvijek smo gurali uz brdo, ali ne nešto okruglo, već kockasto, ali najvažnija stvar je naša volja koju imamo genetski sa ovih prostora. Vjerovatno je to genetika, jer cijeli život na ovim prostorima ljudi su preživljavali.

GLAS: Da li je Vama možda bilo teže, jer džudo ne spada u najpopularnije sportove, kao što su fudbal ili košarka?

MAJDOV: Pomoć nismo imali nikakvu, osim od Ministarstva porodice, omladine i sporta RS i predsjednika, imali smo stipendije od malih nogu. Mnogo su značile za djecu, iako su bili simbolične. I danas imamo podršku oba predsjednika, Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Imamo sreću da su obojica sportski tipovi i da pružaju maksimalnu pomoć.

GLAS: Vaš klub Randori prije nekoliko godina je napravio saradnju sa Crvenom zvezdom. Koliko Vam je ona dobrog donijela?

MAJDOV: Ta saradnja je donijela maltene sve. Ivan Todorov, predsjednik Džudo saveza Srbije i Zvezde, je predložio saradnju da Nemanja i Stefan pređu tamo. Dobili su vrhunske uslove, baš kao i ja. Sve je krenulo od te priče, ta naša saradnja je urodila plodom za kompletan srpski džudo. Kasnije su još tri momka potpisali ugovore i imali vrhunske rezultate. Bili su okosnica tima, a ta saradnja i dan-danas traje na obostranu korist. Da je nije bilo ne bi bilo ništa od ove priče.

GLAS: Ima li još takmičara kod nas koji mogu krenuti Nemanjinim putem?

MAJDOV: Naravno, imamo ekipu mladih džudista koji su maksimalno posvećeni. Randori radi na kvalitetu ne kvantitetu, imamo dosta dobru ekipu starijih pionira koji su bili najbolji u RS i BiH prošle godine, a očekujem da tako bude i ove. Izdvojio bih Uroša Mačara, Lazara Ždrala, Petra Škrbu, Darka Topalovića, Igora Bjelicu i jednu djevojčicu Lanu Erić koja je veliki talenat. Svi su svako veče na treningu, kupuju znanje, kopiraju, dive se i mislim da uz dobar rad i iskustvo koje imamo da će im biti puno lakše nego što je bilo nama.

“Džudo u školi”

GLAS: Da li je poraslo interesovanje za džudo nakon Nemanjinih posljednjih uspjeha?

MAJDOV: Mislim da jeste, to se vidi po mojim kolegama, a koliko ćemo uspjeti da održimo pitanje je, ali mislim da smo na pravom putu. U četiri škole uvodimo projekat “Džudo u školi”, a on bi trebalo da zaživi čim završimo razgovore sa Ministarstvom prosvjete i kulture RS.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.