RS

Danijel Majkić. fudbaler Borca za Glas Srpske: Pojeo jato golubova i letio na kraj svijeta

Danijel Majkić. fudbaler Borca za Glas Srpske: Pojeo jato golubova i letio na kraj svijeta 23.01.2018 14:51 | Ivan Dragičević

Banjaluka - U 30. godini Danijel Majkić dočekao je da obuče dres Borca o kojem je maštao kao dječak. Njegova priča je specifična, zaobilaznim putem preko Omladinca, trnske Sloge, Lijevča, Proletera iz Teslića te Veleža otišao je u pečalbu i konačno se vratio kući da zaigra pred publikom iz svog grada za najveći klub iz Republike Srpske.

Borcu se dao u naponu snage ispunjen iskustvom igranja u nekoliko zemalja.

- Prvi cilj svakom fudbaleru iz Banjaluke je da zaigra za Borac, glupo je pričati da je bolje igrati za Krupu ili Želju. Borac je brend i srećan sam što sam dobio priliku da zaigram ovdje pogotovo što ću biti zajedno sa suprugom i djecom. Put je bio komplikovan, nije mi išlo ovdje pa sam morao okolo. Formirao sam se u Veležu, stvorio ime i otišao u inostranstvo. Obezbijedio sam neke stvari, vidio svijet i kako drugi funkcionišu. Obogatio sam se u svakom životnom aspektu, upoznao različite kulture i mentalitete pa mogu da pričam klincima gdje sam bio - rekao je Majkić.

Inostrano putešestvije zaista je impresivno, posebno je alegoričan period u libijskom Al Ahliju. Priznaje da nije bio svjestan veličine kluba iz Bengazija pa je čitaocima "Glasa Srpske" pokušao da približi šta je doživio.

- Stadion je stalno ispunjen, svaku utakmicu gleda između 80-100.000 navijača. Gaje ogromnu ljubav prema fudbalu pa ostaje velika žal što nisam zaigrao u Bengaziju. Baš u to vrijeme nastala je eskalacija nemira u Libiji, a Bengazi je bio poprište najvećih borbi. Zbog toga smo bili izmješteni u Egipat, Tunis, Oman i Jordan gdje smo posjetili svjetsko čudo izgubljeni grad Petra - rekao je Majkić.

Liga je prolongirana zbog nemira i čekao se pravi momenat za njen početak. Al Ahli kao učesnik afričke Lige šampiona nije mogao da se takmiči. Planirano je da se prvenstvo prebaci u drugu zemlju što je bilo preskupo za manje klubove tako da je na kraju ostalo samo na zamislima.

- Odgodili su ligu za godinu, zato smo boravili na kampovima po dva, tri mjeseca i igrali prijateljske utakmice. Bili smo u najluksuznijim dijelovima i rezortima pa nisam mogao da ocijenim kako ljudi žive. Libijci su veliki vjernici i poštuju molitve. U vrijeme Ramazana trenirali smo u tri ujutru, jer oni ne jedu kad izađe sunce. Zamjene noć i dan, mi Evropljani smo živjeli normalno, znao sam jesti sedam puta dnevno, jer smo poštovali i njihov režim - našalio se Majkić.

Posebnu anegdotu ima sa hranom, jer je jeo pečene golubove.

- To je njihov specijalitet. Golubovi su veoma maleni kada im se skine perje pa sam uzeo pet komada i onda su me zezali da sam pojeo cijelo jato - rekao je iskusni vezni igrač.

Na najvišem nivou igrao je u ruskom Krila Sovjetovu, priznaje da je to najorganizovaniji klub u kojem je bitisao.

- Pitao sam se kakve uslove ima Arsenal kada sam vidio čime sve raspolaže moj klub. Počevši od baze, stadiona, organizacije i navijača, sve je bilo na vrhunskom nivou. Ruska liga je izuzetno snažna, možda u tom momentu je bila među pet najboljih u Evropi - kazao je Majkić koji je igrao još i za Baltiku iz Kalinjingrada.

Tamo je uživao sa sadašnjom suprugom. Grad na Baltičkom moru odiše istorijom i kulturom i idealan je kao takav.

- Igrao sam standardno, a poklopili su se sjajni životni uslovi. To je ruska enklava, drugačijeg su mentaliteta i evropski nastrojeni. U gradu je ostao pečat Nijemaca, putevi su kaldrmisani iz Drugog svjetskog rata - dodao je Majkić i zatim opisao nevjerovatno avanturu.

Njegova Baltika gostovala je Luč Energiji iz Vladivostoka, a distanca između gradova je 9.750 kilometara.

- Neki dan su me podsjetili na taj put koji je navodno najduži pređeni put zbog jedne utakmice u istoriji fudbala. Putovali smo 30 sati preko Moskve, u vremensku zonu koja se razlikuje od naše za devet časova. Došli smo omamljeni i odmah otišli na trening. Valjda je tako najbolje, jer se tijelo lakše prilagodi. Da smo otišli u hotel, vjerovatno nas dva dana ne bi probudili - ispričao je Majkić.

Bio je šampion Kazahstana sa Šahtjorom Karagandijem što mu je najljepše dosadašnje iskustvo.

- Imali smo tim bez zvijezda i trener je izvukao 400 odsto iz svakog igrača. Taktika nam se svodila na prekid, davali smo golove iz auta, kornera, slobodnih udaraca. Sa 184 centimetra bio sam jedan od najnižih igrača, bili smo pravi košarkaši. Tada se znalo da Astana preuzima primat, ali smo iskoristili što još nisu bili na maksimumu. Astana je nevjerovatan grad, ljudi tada nisu znali mnogo o njoj, ali sam im govorio da je bolja od Dubaija - zaključio je Majkić.

Saigrač sa Tavambom

Svlačionicu je dijelio sa najboljim napadačem Partizana Leandreom Tavambom za kojeg ima samo riječi hvale.

- Dijelili smo istog menadžera i igrali zajedno u Al Ahliju i Zlate Moravcama. Govorio sam da je jako kvalitetan, stijena od čovjeka sa 95 kilograma mišića. Ne treba ni pokušavati ulaziti u duel s njim, a odlično poznaje loptu što je pokazao u Partizanu - rekao je Majkić.

Libijci okrenuti Srbima

U vrijeme bivše Jugoslavije mnogi libijski studenti dolazili su u Beograd, Sarajevo i Zagreb i tako je ostala konekcija sa tim narodom.

- Znaju sve o Jugoslaviji, a posebno poznaju srpsku istoriju.

Slični su nama mentalitetom, vatreni su i za sekundu se hvataju za vratove. Stalno je vriska na treningu, ali  su korektni i pošteni - rekao je Majkić.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica