Darko Savić, najbolji sportista Srpske za 2018. godinu: Pitanje vremena kada ću zakačiti veliku medalju

Milan Zubović
Darko Savić, najbolji sportista Srpske za 2018. godinu: Pitanje vremena kada ću zakačiti veliku medalju

Banjaluka - Prvi put sjeo sam u kajak bez znanja roditelja kada sam imao devet godina i rekao sam im za to nekoliko dana poslije, jer nisam znao kako će reagovati, pošto sam se bojao da će mi zabraniti. Međutim, otac, koji je takođe nekada trenirao kajak, dao mi je punu podršku, čime mi je pao kamen sa srca i od tada je prošlo 18 godina - započeo je priču za “Glas Srpske” Darko Savić, najbolji sportista Republike Srpske za 2018. godinu.

U sedmom pokušaju Savić je dočekao da bude prvi među jednakima i finalno veče 64. izdanja “Glasove” manifestacije pamtiće cijeli život.

- Od prvog pojavljivanja na listi deset najboljih sportista Republike Srpske želja mi je bila da jednom budem prvi. To mi je jedina nagrada koja mi nedostaje u kolekciji, jer sam bio najbolji u BiH, najbolji u Banjaluci, ali ova mi je posebno draga, možda i najdraža. Biti najbolji posebna je čast i moje ime ostaće upisano među velikanima koji su pronijeli slavu sporta ranijih godina, dok su u posljednje vrijeme tu bili moj kolega kajakaš Goran Pašić i drug Mihajlo Čeprkalo. Veliki broj poruka stigao mi je nakon izbora, a neke nisam stigao ni da pregledam - izjavio je Savić.

Odrastao je u Boriku, pokraj Vrbasa, za koji je vezan cijeli život. Priznao je da, kada se loše osjeća, izađe na rijeku i dodir sa prirodom mu vrati raspoloženje.

- Krenuo sam zajedno sa bratom i ostatkom društva jer smo ljeta provodili na obalama rijeke. Nakon što su roditelji dali dozvolu, krenuo sam sa treninzima. Tada je to jednostavno ušlo u krv i ne pušta ni dan-danas. Kada krene takmičenje, to više nije ljubav već izazov - kazao je Savić, koji je pri kraju studija na DIF-u.

Nikada nije pokušao da izračuna koliko je do sada odveslao kilometara. Ipak, godišnje na rijeci provede bar 300 dana i svakog dana minimalno odvesla deset kilometara, iako su te brojke mnogo veće tokom priprema i tempiranja forme, a prije nekoliko mjeseci odveslao je 500 kilometara do Beograda.

- Zaista ne znam koliko sam kilometara do sada odveslao. Godišnje sigurno više od šest hiljada i kada to pomnožim sa 18 godina, dođem do brojke od 108.000 kilometara, mada sam siguran da sam bar malo više od toga odveslao u životu - istakao je Savić.

Klupski kolega iz KKK Vrbas m:tel Goran Pašić, koji je titulu najboljeg sportiste Republike Srpske ponio 2005. godine, bio mu je jedan od idola.

- Jedan od njih je Zlatan Ibrahimbegović, koji je prije dosta godina bio najbolji sportista Bosanske Krajine, a sada živi u Australiji. Takođe i pokojni Mirko Petričević, za kojeg mi je tata pričao koliko je volio sport i živio sportski - kazao je Savić.

Imao je velika očekivanja od dva velika takmičenja koja su održana u kanjonu Tijesno, a jedan događaj posebno će pamtiti.

- Peto mjesto na Evropskom prvenstvu u Banjaluci smatram za svoj najveći uspjeh. Tada me pet-šest stotinki dijelilo od medalje i pokazao sam sebi i drugima da sam u samom vrhu. Ipak, momenat koji ću najviše pamtiti je trka na Svjetskom prvenstvu kada sam se prevrnuo. Desilo se to na mjestu gdje se nikada ni kao dijete nisam prevrnuo, gdje se to dogodi jednom u 20 godina. Imao sam dobar zalet, dobro sam ušao u brzak, ali onda sam se odjednom našao u vodi. Samo sam se vratio i tog sekunda činilo mi se da je neko rekao da tako mora biti. Da sam bio šesti, malo ko bi zapamtio moj rezultat, ali ovo svi pamte. Nije mi nimalo krivo, ni tada ni sada. Drugi bi odustali, ali ne i ja - naglasio je Savić.

Njegov najveći cilj u životu je plasman na Olimpijske igre. Ipak, umjesto u kajaku na divljim vodama, želi da ostvari normu u kajaku na mirnim vodama u disciplini 1.000 metara.

- Olimpijske igre u Tokiju za dvije godine moj su cilj. Sve ono što sam do sada radio podređeno je tome. Bio sam u kvalifikacijama za Igre u Londonu, ali nisam prošao. Desi se da odradiš dobre pripreme, dodirneš kapiju, dobiješ dvije sekunde kazne i zaboraviš OI. Svi oni koji nastupaju na divljim vodama imaju milionske budžete i deset mjeseci provedu na stazi gdje će biti vožene trke, tako da im teško mogu parirati. Zato sam izabrao mirne vode jer mi je potrebno mnogo manje sredstava da izborim normu, dok je na divljim vodama potrebno mnogo više sreće. Na Svjetskom prvenstvu bio sam u C finalu i dva mjesta su me dijelila od B finala, koje bi mi donijelo normu za Tokio. Pitanje je vremena kada ću osvojiti medalju na velikom takmičenju. Čekaju me tromjesečne pripreme u Srbiji, gdje formu podignem za 80 odsto jer treniram sa momcima koji imaju medalje sa evropskih i svjetskih prvenstava i sve liči na SP u malom - istakao je Savić.

Imao je ponudu da vesla za Srbiju, koju je odbio, a kazao je da u drugim državama kajakaši dosta dobro žive, dok on svake godine mora da se pomuči da bi obezbijedio neophodna sredstva.

- Ne  bih veslao da nemam neke koristi i živim od bavljenja njime. Zbog sponzora, pomoći sa mnogih strana, posvećen sam samo treningu i ne mislim o nekom poslu. Da je obrnuto, ne bih napravio ništa jer ne bih imao vremena za treninge i putovanja. Sada sam na nivou da kajak dobijem od sponzora ili ga platim veoma malo. Prema proračunima, tokom godine za skromne pripreme i takmičenja treba mi 30.000 maraka, što nije mnogo u odnosu na neke mnogo bolje plaćene sportove, ali i za to se snalazim - rekao je Savić.

Kazao je da nema poseban ritual pred trke.

- Sve je stvar treninga i pripremnog perioda, kada sam 90 odsto spreman za trku. Sve je individualna stvar i kako ko to doživljava. Uvijek ima male pozitivne treme pred trku, ali ona samo pomaže da dam svoj maksimum - rekao je Savić.

Iskustva iz Kine

Prije nekoliko dana vratio se iz Kine, gdje je trenirao desetak dana i stazu na rijeci Liju Ki opisao je kao najtežu i najopasniju koju je vozio jer su brzaci na njoj visoki oko pet metara.

- Atrakcija smo kada dođemo u Kinu i u tom mjestu koje se zove Mi, sa nekih milion stanovnika, sport generalno nije mnogo razvijen, mada mnogo ulažu. Sve provincije imaju po dvije kajak staze vrijedne nekoliko miliona dolara, a tu su još tribine, kao i sva popratna infrastruktura, iako za to mjesto niko nije čuo. To je, u stvari, jedan od kineskih centara za razvoj kajaka i sve liči na malu kasarnu. Djeca koja tu treniraju ujutro se postrojavaju, razgibavaju se i njih 50-ak pod komandom trenera zajedno kao vojska idu na doručak. Poslije toga, mali odmor, pa trening, odmor, teretana... Znaju veslati, ali još nisu na vrhunskom nivou - rekao je Savić.

 

Valter

Legendarni jugoslovenski film i dalje ima kultni status u Kini, gdje ga nacionalna televizija pušta svake godine.

- Ispred hotela gdje smo bili ima velik video-bim na kojem se vrte reklame sponzora. Nakon 12 sati to je prestalo i onda sam čuo poznatu muziku. Kineska nacionalna televizija pustila je film “Valter brani Sarajevo”. Znaju i ostale slavne filmove iz tog perioda, zbog kojih su čuli i za Jugoslaviju, mada ne znaju za BiH - kazao je Savić.

“Lude glave balkanske”

Kada je boravio u Kini, izveo je nešto što mnogi ne mogu ni da zamisle.

- Kada sam prošle godine bio u Kini, trebalo je da se takmičimo na stazi gdje je vozio samo jedan Amerikanac, koji nastupa samo na ekstremnim takmičenjima. Otkazali su takmičenje koje je tu trebalo da bude održano, a mimo planirane trke, zajedno sa dva drugara iz Slovenije, odlučio sam da se spustimo. Nakon što smo se vozili cijelog dana, nismo htjeli samo da se okrenemo i odemo jer je sve bilo spremno. Onda su “lude glave balkanske” odlučile da se spuste. Bilo je tu i nekih spasilaca, ali ne daj bože da ti zatrebaju. Bio sam prvi, a Kinezi su ostali u čudu jer nisu vjerovali da ćemo to uraditi - rekao je Savić.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana