Psiholog Snežana Jondža: Djeca koja nauče da su važna, ali da su važni i drugi, lakše će živjeti

Aleksandra Madžar
Psiholog Snežana Jondža: Djeca koja nauče da su važna, ali da su važni i drugi, lakše će živjeti

Ponekad na igralištu gledam mame koje deluju baš iscrpljeno. Pored njih se igra dete od tri ili četiri godine i one se trude da održe osmeh na licu dok pričaju sa drugim mamama, ali se umor sliva niz njihovo lice.

 Nije to onaj klasični mameći umor koji ima većina mama, ovo je dodatni umor usled nemoći. Kada se povede tema o tome koliko slušaju deca, one tek onda kažu da ne znaju šta da rade, da ne mogu da postave granice jer se dete ljuti, plače i one ne mogu da gledaju dete u tom stanju i onda popuste. Pitaju mame kad će proći ta faza jer im se dete bukvalno penje na glavu i kuća je u haosu, a ona i muž iscrpljeni od pokušaja da uvedu red.

Počela je ovako priču za "Glas Plus" psiholog Snežana Jondža o postavljanju granica u vaspitanju djece, jer, kako kaže, roditelji  iz najboljih namjera i neizmjerne ljubavi vjeruju da ako njihovo dijete dobije sve što želi i ako se oni potrude da ono bude stalno srećno, da će uraditi najbolju stvar za dijete. Međutim, istina je drugačija.

- Posao roditelja je da pripreme dete za samostalno funkcionisanje u društvu u kojem žive. To znači da je detetu neophodno mnogo ljubavi, ali da su mu isto tako neophodni ciljevi i zahtevi od strane roditelja da te ciljeve ispuni (naravno, u skladu sa godinama deteta) - objasnila je Jondža.

Dijete možda ne želi da skuplja igračke, pere zube, kad poraste malo, da iznosi đubre iz stana ili da pospremi sobu i radi domaće zadatke. Želi da dobije sve što želi sada i odmah.

- Stvaranje radnih navika nije prijatno, ali je veoma korisno kako bi se dete osposobilo za samostalni život u budućnosti. Pored toga, kada detetu postavite cilj i zahtevate od njega da nešto uradi, vi mu pokazujete da verujete u njega da to može, što je podsticajno za detetov razvoj i utiče na detetovu sliku o sebi - objasnila je Snežana.

Važno je, naglašava ona, da roditelji uče djecu da ne mogu sve da dobiju, te da kada budu tužni i ljuti oni su tu da ih utješe.

- Pomoći ćemo im da nauče da ne mogu sve da imaju i da ih to ne unesrećuje. Ukoliko dete to ne nauči u svom domu, učiće u svetu, koji neće biti tako nežan i neće mu pružiti podršku u prevazilaženju neispunjene želje. Zato dete nekad mora da bude "nesrećno" u sadašnjosti kako bi bilo srećnije u budućnosti - kazala je Jondža.

Nije sve priprema za život i ne treba da bude. Djeca dok odrastaju imaju svoj život u kojem su oni takvi kakvi jesu, u kojem oni žele da istražuju, da uče, da se razvijaju.

- To je prirodna potreba svakog deteta, da ispituje svoje mogućnosti, da istražuje svet. Ne treba mu to uskratiti. Lepota dečije mašte i čistota dečije znatiželje je neprocenjiva. Ako dete zadrži u sebi taj duh radosti, znatiželje i sposobnosti da se iznenadi i obraduje životu, biće srećnije i kasnije. Na tom putu je detetu važno pružiti podršku i ljubav jer će samo tako i razvijati ono najbolje u sebi - smatra Snežana.

Kada su granice u pitanju, tada govorimo o onim stvarima koje nisu dobre za dijete.

- Za dete od dve godine je opasno da se igra sa štekerom jer ne može da razume struju, opasno je da istrčava ispred auta. Pored toga, nije društveno prihvatljivo da dete bilo kog uzrasta udara druge ili ih povređuje na bilo koji način. Ne može da dobije svaku igračku koju želi. Ne može da gleda crtaće koliko ono to želi jer to nije dobro za njega. Znači, dete nema informacije šta je dobro za njega, a šta ne. Dete misli da je ono što se njemu sviđa dobro za njega, pa bi tako mnoga deca po celi dan jela slatkiše i sedela ispred ekrana gledajući crtaće - pojašnjava Jondža.

Logično, roditelji su ti koji imaju informacije o tome šta je za dijete dobro, a šta ne, i treba da djetetu zabranjuju ono što nije dobro za njega ili za njegovu okolinu.

- Tako dete uči da bude slobodno u krugu postavljenih pravila. Pravila koja ga uče da bolje funkcioniše u svetu. Dete koje sme da udara svoje roditelje i pri tome ne dobija za to sankcije, onda počinje da udara i svoje drugare i naposletku ti drugari ne žele da se igraju s njim. Ishod je da će dete biti odbačeno i da neće biti zadovoljno zbog toga. Ako naučite dete da to ne sme da radi i budete mu podrška u tom procesu, ono će jednostavno prihvatiti da su takva pravila i pomiriti se s tim - priča ona.

Posao roditelja je, dodaje Jondža, da vole i disciplinuju svoje dijete, ali tako da ne koriste nasilje.

- Ako roditelji propuste deo discipline u vaspitanju, njihova deca će možda biti srećna kao mala, ali kako budu rasla, nailaziće na mnoge izazove, a neće imati mehanizme da se suoče i prevladaju sve te situacije, pa neće više biti srećna i zadovoljna - ističe Snežana.

Djeca koja nauče da su ona važna, ali da su važni i drugi i da ovaj svijet funkcioniše po nekim pravilima, lakše će živjeti svoj život.

- Lakše će se uklapati u školu, na poslu, u partnerskim odnosima. Znaće da prepoznaju šta žele, ali i da odlože zadovoljstvo, a da ih to ne frustrira i ne remeti. Naučiće da budu slobodni u onim okvirima u kojima društvo funkcioniše i da pronalaze meru za sebe - zaključila je priču Jondža.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana