TURIZAM NA BANjALUČKI NAČIN (1): Podignut turistički paviljon, odbijeno uvođenje tramvaja
Svjež vazduh sa okolnih brda, Vrbas i 15 kilometara aleja kestena, platana i lipe, od Bojića hana do Gornjeg šehera i od Aleje vojvode Stepe do Vrbas logora, bili su slabašni aduti za privlačenje i zadržavanje turista u Banjaluci.
Silne kafane, u čijoj su svakodnevnoj ponudi bili janjetina s ražnja, orijentalni mezetluci i dalmatinska i sremska vina, morale su da se otimaju za goste. "Čuvene" pjevačice sevdalinki, uz pratnju muzičkih trupa u "Abaciji", "Veneciji" i "Halilovcu", tek su malo doprinosile u borbi za gosta i to u večernjim satima. Ni muzička ponuda druge vrste nije bila uspješnija.
Šetnje do Gornjeg šehera, kupanje u šeherskim banjama i potom obavezno ispijanje kafe u "Ilidži", na samoj obali Vrbasa, bili su povlastica Banjalučana.
Ovaj je problem uočen, pa su gradske vlasti počele da mu pridaju pažnju.
Predsjednik Odbora za unapređenje turizma u Vrbaskoj banovini dr Kurbegović je jula 1931. godine istakao važnost turističke propagande u Vrbaskoj banovini i potrebu podizanja turističkog paviljona. Odbor je usvojio stav svog predsjednika, pa je sa preduzimačem zaključen ugovor. Ovom je za podizanje turističkog paviljona bilo potrebno mjesec dana, nakon čega je od vlasti naplatio ugovornu cijenu od 40.000 dinara.
Na sjednicama Gradskog vijeća je redovno pretresano pitanje uspostavljanja tramvajske linije. Međutim, nakon što su praktično svi vijećnici, sa obrazloženjem da "Banjaluci nije potreban tramvaj i da ima prečih potreba", aprila 1931. odbacili prijedlog Građevinskog odbora, ovo pitanje nije više pokretano. U gradskom saobraćaju su fijakerdžije sve do 60-ih ostali neprikosnoveni.
Sredinom 1933. otvorena je gradska autobuska linija Trapisti - Banjaluka - Gornji šeher i nazad.
Banjaluka za sve to vrijeme nije bila turistička destinacija, već samo prolazno mjesto za one koji su se uputili na Jadran ili su se otud vraćali preko Sarajeva, Travnika i Jajca.
Tako je krajem maja 1930, na poziv Banske uprave i Turističkog društva, grad posjetila grupa od 60 članova Međunarodnog PEN kluba. Domaćini, zajedno sa ovdašnjim dopisnicima beogradskih i zagrebačkih listova, goste su dočekali u Jajcu. Autobuse za prevoz do Banjaluke obezbijedilo je Turističko društvo. "Gosti su razgledati grad i njegove znamenitosti, a uveče je u njihovu čast priređen banket." Bez noćenja, jer grad nije ni imao na raspolaganju 60 kreveta, gosti su uveče vozom otputovali za Bihać, a odatle produžili za Plitvička jezera.
Prema izvještaju koji je poglavar Gradskog sreza banjalučkog dostavio Ministarstvu trgovine i industrije u svrhu uspostavljanja hotelskog katastra, Banjaluka je sredinom 1925. imala sasvim skromne turističke kapacitete.
Hotel "Bosna", vlasništvo Emeriha Paskola, u ponudi je imala 45 soba i 65 kreveta, sa dobrom kuhinjom, banjom, baštom, garažom i dr. Za sobu je valjalo izdvojiti 45 dinara, a za "dnevnu opskrbu sa sobom" od 90 dinara naviše. Turističke grupe mogle su da računaju na popust od 15 odsto. Hotel je radio do dva časa noću.
Hotel "Balkan", na mjestu današnje Gradske uprave, bio je u vlasništvu Srpske crkvene opštine. Imao je svega četiri sobe sa četiri kreveta, restoran i dobru kuhinju. Garažu i tekuću vodu nije imao. Soba je koštala 30 dinara, a "dnevna opskrba sa sobom" 50 dinara. "Balkan" je radio do četiri ujutro.
Ostala gradska ponuda, strogo uzevši, teško da bi se mogla i nazvati turističkom. Gostionice Nike Majkića i Jove Kuruzovića, obje na Kralja Petra drumu 38, bile su takođe vlasništvo Srpske crkvene opštine. Prva je imala tri sobe sa šest, a druga dvije sobe sa četiri kreveta. Cijena noćenja iznosila je 20 dinara. Obje su radile do dva noću, a restoran nisu imale.
Nešto ugodniju ponudu je imala gostionica Mitra Malinovića u Kralja Alfonsa 18. Gostima su na raspolaganju stajale dvije sobe sa četiri kreveta, po cijeni od 39 dinara. Gostionica je imala "dobru kuhinju", garažu i kolaru, a radila je do četiri ujutro.
Bivša gostionica Đure Kodže, tada u vlasništvu nasljednika Jove Dabovića, nudila je dvije sobe sa četiri kreveta, po cijeni od 20 dinara. Ponuda je spadala u kategoriju "srednje košte". Gostionica je radila do 11 uveče.
I to je bilo sve. Ostali, sasvim skromni smještajni kapaciteti, bili su u Gornjem šeheru.
Banja Hanke Hadžisaković je nudila tri sobe. Bila je otvorena preko cijelog dana i noći, a imala je i kolaru.
Nastaviće se
AUTOR: Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
