Dao tri gola na Mondijalu za Kraljevinu, bio najplaćeniji igrač, a po njegovom herojstvu snimljen je Holivudski megahit

blic.rs
Dao tri gola na Mondijalu za Kraljevinu, bio najplaćeniji igrač, a po njegovom herojstvu snimljen je Holivudski megahit

Srpski fudbal je kroz istoriju iznedrio mnogobrojne legende, ali veoma mali broj njih je imao tako buran život pun preokreta kakav je imao Ivan Bek, najbolji strelac reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na prvom Svjetskom prvenstvu održanom 1930. godine u Urugvaju.

Bek, poznatiji po nadimku Ivica, istinska je legenda jugoslovenskog i srpskog fudbala, a iako ga je javnost "upoznala" kroz film "Montevideo, vidimo se", rijetko ko zna kakav je zaista bio njegov životni put, šta je sve prošao i šta je sve preživio, da bi na kraju umro u najvećoj bijedi. Bio je i učesnik Drugog svjetskog rata kao pripadnik francuskog Pokreta otpora, a po jednoj herojskoj akciji u kojoj je učestvovao, 1967. godine je snimljen holivuski film "U orlovskom gnijezdu", veliki hit sa Ričardom Bartonom i Klintom Istvudom.

Ivica, kako mu je zbog sitnije građe tepala majka, je na Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. godine postigao tri gola i bio najbolji strelac reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila treće mjesto, a u to vrijeme je bio najplaćeniji strani fudbaler u Francuskoj, gdje je igrao za Set. Legendarni napadač je međutim prošao izuzetno težak put do vrha.

Član legendarne generacije koji je predvodio napad Jugoslavije na SP u Urugvaju sa Blagojem Marjanovićem i Aleksandrom Tirnanićem porijeklom nije bio Srbin. Njegov otac je bio sudetski Nijemac koji je odrastao u Vojvodini, tad još uvijek dijelu Austrougarske monarhije, a majka Čehinja. Vili i Marta su sina Ivana dobili 29. oktobra 1909. godine u Beogradu, tačnije na Čuburi. Uprkos činjenici da mu nijedan od roditelja nije bio srpske nacionalnosti, Ivica je odgajan kao pravoslavni Srbin. Kad je imao sedam godina, Ivica ostaje bez oca, koji je, iako Nijemac, ratovao za Srbiju u Prvom svjetskom ratu, a preminuo je na Kajmakčalanu 1916. godine, kao nadzornik-poručnik topovske baterije, u vojsci Kraljevine Srbije.

Ivica je fudbalom počeo da se bavi sa 16 godina, a odmah je, te 1925. priključen prvom timu kluba BSK, jednog od najpopularnijih u to vrijeme. Njegov raskošni talenat je veoma brzo došao do izražaja, a statistika koju je imao u to vrijeme može da se uporedi sa onom kakvu sad imaju Kristijano Ronaldo ili Leo Mesi. Odigrao je za BSK 50 utakmica i postigao čak 51 gol, više od jednog po meču. Sve to u periodu od 17. do 19. godine života. Za reprezentaciju je debitovao sa samo 18 godina, 15. maja 1927, protiv Bugarske u Sofiji (poraz 0:2). Sa samo 19 godina se otisnuo u Francusku gdje je potpisao ugovor sa klubom Set. Dok je igrao za Set bio je najplaćeniji fudbaler u Francuskoj. Zanimljivo je da je godinu prije selidbe u Francusku proveo u Šapcu, gdje se preselio da bi završio srednju školu. Tu godinu je proveo igrajući za šabačku Mačvu. Postoje neke teorije da se u Šabac preselio zbog ljubavi, ali se razočarao jer nije bila uzvraćena, pa se zbog toga otisnuo u Francusku, gdje je veoma brzo postao velika zvijezda.

Sa novim klubom Bek je aprila 1930. osvojio Kup Francuske, pobjedom u finalu protiv favorizovanog Rasing Pariza 3:1. Bek je postigao dva gola, a štampa ga je veličala danima i pisala da je najbolji igrač Francuske. Tri mjeseca kasnije je igrao na SP u Urugvaju za Jugoslaviju, ali taj deo svi već znaju, zahvaljujući filmu "Montevideo, vidimo se". Detalj koji je promakao da se pomene u filmu je da 

Po povratku iz Montevidea Bek na kratko napušta Francusku i jednu godinu provodi igrajući za Uraniju iz Ženeve za koju je postigao 16 golova na isto toliko utakmica. Posljednji meč u dresu reprezentacije Jugoslavije odigrao je 1931. godine protiv Poljske u Poznanju kad je postigao dva gola. Za državni tim Kraljevine Jugoslavije je ukupno odigrao sedam utakmica i postigao pet golova. Poslije meča u Poljskoj, Bek je uzeo francusko državljanstvo i u narednim godinama odigrao pet utakmica za reprezentaciju te države, ali nije uspio da se upiše u strelce. Početkom 1932. se vratio u Set, a sa tim klubom je 1934. godine osvojio duplu krunu u Francuskoj, prvenstvo i kup.  

Od 1935. do 1939. godine igra za Sent Etjen gdje nastavlja da briljira. U dresu Zelenih postigao je nevjerovatna 103 gola na 108 utakmica. Slijedi Drugi svjetski rat, a kapitulacija Francuske, juna 1940. godine, zatiče ga kao člana Monpeljea. Bek se veoma brzo poslije okupacije i podjele Francuske aktivno uključio u Pokret otpora u kome je polako ali sigurno napredovao i čak postao komandant jednog odreda.

Proslavljeni fudbaler je u knjige iz Drugog svjetskog rata zauvijek ušao 21. jula 1944. godine. Bek je predvodio odred dobrovoljaca koji je osvojio tvrđavu Sisteron u francuskim Alpima. Sisteron su Nijemci tokom rata pretvorili u zatvor, a Bek i njegovi saborci su uspjeli da je osvoje i oslobode veliki broj zarobljenika. Podvig Beka i njegovih francuskih prijatelja poslužio je kao inspiracija za veliki holivudski hit koji je u Srbiji poznat po imenu "U orlovskom gnijezdu", sa čuvenim Ričardom Bartonom i Klintom Istvudom u glavnim ulogama. 

Po okončanju Drugog svetskog rata, Bek, tad već 36-godišnjak, nije više  igrao fudbal, već je pokušao da radi kao trener, ali nije imao mnogo uspjeha. Radio je sa manjim klubovima, ali ni izbliza nije bio uspješan kao dok je bio fudbaler. Tragično je da je pred kraj života Bek bukvalno preživljavao, iako je tokom karijere zaradio mnogo novca, ali je zbog Drugog svjetskog rata potpuno osiromašio. Pedesetih godina prošlog vijeka, Bek, koji se nikad nije ženio, bio je vlasnik kafanice u Setu, ali mu je i taj posao propao. Pred smrt je radio fizičke poslove u luci, a preminuo je iznenada, na ulici od posljedica srčanog udara, 2. juna 1963. Imao je samo 53 godine. Sahranjen je na groblju Le Pi u Setu i dugo je bio zaboravljen čak i domovini, ali zahvaljujući Draganu Bjelogrliću i njegovom filmskom serijalu o uspjehu reprezentacije Jugoslavije na SP u Urugvaju i mlađe generacije znaju ko je bio Ivica Bek.

Пратите нас на нашој Фејсбук и Инстаграм страници и Твитер налогу.

© АД "Глас Српске" Бања Лука, 2018., ISSN 2303-7385, Сва права придржана