Banjalučki Rusi

U razložnom strahu od boljševičkih represalija, oko 150.000 pripadnika poražene armije i civila ukrcano je u krimskim lukama na oko 150 brodova i otplovilo ka Bosforu. Velik dio izbjegličkog talasa razlio se po Kraljevini SHS. Broj izbjeglica koje su došle u našu zemlju kreće se između 50.000 i 70.000.

U granicama mogućnosti koje je imala ratom opustošena zemlja, a Srbija posebno, izbjeglicama iz Rusije pružena je svekolika pomoć i podrška. Novoj domovini izbjeglice se odužiše na najbolji mogući način. Hiljade obrazovanih ljudi bili su neophodni državi koja je stasavala i iz koje je po propasti Austrougarske masovno iseljavalo neslovensko stanovništvo.

Prvi emigranti iz Rusije, njih 126, stigoše u Banjaluku sredinom 1921. U ovoj grupi nađoše se i ličnosti poput književnika i pukovnika Vasilija Mihailoviča Kaškarova, člana ruske Dume i čuvenog pravnika Erasta Andrejeviča Isejeva, general-lajtnanta Artemija Solomonoviča Vartanova, likovnog umjetnika Fedora Nikitoviča Sahna i kompozitora Rafaila Jeronimoviča Arnerija...

Po dolasku u Kraljevinu SHS emigranti iz Rusije ustanoviše razuđen sistem udruženja raznolike orijentacije, od onih prevashodno ili isključivo socijalnog do onih naučnog karaktera. Posebno mjesto među njima pripada ruskim kolonijama, koje su okupljale emigrante koji nisu bili pripadnici vojnih formacija. Kolonije su svojim članovima pružale pomoć u toku obrazovanja, rješavanja socijalnih problema, ostvarivanja zdravstvene zaštite i sl.

Ruske kolonije početkom 30-ih počeše da polako i sigurno odumiru. Otad članstvo u kolonijama više nije bilo obavezno za lica koja su stekla državljanstvo, pa je broj članova rapidno smanjivan. Pored toga, monarhistička usmjerenost rukovodstva je sve češće dolazila u sukob liberalnijim stavovima mlađeg naraštaja. Identičan razvojni put prošla je i banjalučka Ruska kolonija.

Među najznačajnije emigrantske organizacije valja uvrstiti Rusku maticu koja je, preko Centrale u Ljubljani i mjesnih podružnica, djelovala širom Kraljevine. Osnovana je po uzoru na matice ostalih slovenskih naroda, koje su odigrale ključnu ulogu u očuvanju i razvoju njihovog nacionalnog identiteta.

Ruska matica osnovana je kao kulturno društvo, sa zadatkom da podupire razvoj nacionalne svijesti, pruža pomoć pri obrazovanju i da ruske emigrante povezuje na nacionalnoj i kulturnoj osnovi. Želja i potreba za ovakvim djelovanjem lako je objašnjiva. Dugo je u ovim krugovima živjela nada da je emigrantski status privremen i da će po padu boljševičkog režima uslijediti povratak u "rodinu". Mlađi naraštaj je bio pragmatičniji. Nostalgija za domovinom kod njih nije bila tako izražena, a antikomunističko raspoloženje ni izbliza tako snažno. Do jače integracije emigranata u novu sredinu dolazilo je tek kada je postalo izvjesno da boljševička Rusija nije kratkotrajna pojava.

Banjalučka podružnica Ruske matice osnovana je 4. novembra 1925. Za prvog predsjednika izabran je književnik V. M. Kaškarov, za potpredsjednika Ljubomir Dimitrijević, za blagajnika Vadim Konstantinov, a za tajnika Ivan Novicki, dok su upravu činili Mićo Baslać, Savo Samardžija, Dušan Mačkić, Marina Popović, David Pavlišin, Milan Puhalo, Boris Jakovljev, Vsevolod Lukaševič, Rafail Arneri i Vladimir Pčeljnikov. Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Aleksej Judin, za potpredsjednika Sergej Burskij, a za članove Vladimir Bogoslovski, Semen Družinjin i Georgij Sorokin.

Pored njih, Ruska matica je okupila još 46 članova, među kojima i dobar broj poznatih Banjalučana: Đoku Koljevića, Stojana Borovnicu, Maru Popović-Borovnica, Bogdana Miškovića, Čedu Kovačevića, Dušana Puvačića, Uroša Stefanovića, Dragutina Kokanovića...

Dugotrajna izloženost asimilacionom uticaju pobudila je među emigrantima želju da očuvaju nacionalni identitet. Ruska matica organizovala je brojna predavanja kulturnog, literarnog i nacionalnog sadržaja. Na literarnim večerima gostovali su književnici i pjesnici, mladi su nastupali sa referatima na zadate literarne ili nacionalne teme, formirana je Biblioteka Ruske matice. U čitaonici su bili dostupni časopisi i publikacije iz evropskih emigrantskih centara, kao i beogradsko "Novoe vremja", "Poslednje novosti", "Vazroždenie" i druge.

Djelovanje u relativno malom mjestu, kakva je između dva svjetska rata bila Banjaluka, bilo je ograničeno brojnim specifičnostima i praćeno poteškoćama i nedaćama. Pored Kolonije i Matice, u Banjaluci su djelovali Društvo ruskih oficira, Ruski radnički hrišćanski pokret, Nacionalno-radnički savjet novog pokoljenja, Ruski soko, Odred ruskih skauta i Društvo ruskog Crvenog krsta.

Uporedo sa osipanjem Ruske kolonije, emigranti su pristupali brojnim mjesnim udruženjima. Velik broj ih je, na primjer, nastupao u crkvenim horovima srpskih hramova. Istaknuti članovi Banjalučkog šahovskog kluba bili su Pavel Didzinski, Aleksandar Jeršov, Boris Bojev, sudija Ivan Kirov, Aleksandar Mordvinov, Ivan Jagotincev i Nikolaj Belonin, Konstantin Gazdanov bio je član uprave Vrbaskog kola jahača "Vojvoda Mrkonjić"...

Neizmjeran je ali i neopravdano zaboravljen doprinos emigranata iz Rusije privrednom, društvenom i kulturnom napretku Banjaluke. Snažan impuls banjalučkom pozorištu dali su reditelj Aleksandar Aleksandrovič Vereščagin, glumica i pjevačica Irina Petrovna Astrova, glumica Iraida Gejer-Lomonosova Komarevska, reditelj, glumac i pedagog Aleksandar Filipovič Čerepov, scenograf i kostimograf Jurij Driženko, čija kćerka Svjetlana prije koju godinu pokloni Narodnom pozorištu i Banjaluci četiri slike svog oca.

Freske, ikone i ikonostas pravoslavnog hrama Svete trojice živopisa Petar Suhačev, a plan za ikonostas, ustolovanije i polilej izradi arhitekta Grigorij Ivanovič Samojlov.

Monumentalnu palatu Državne hipotekarne banke reljefima i bronzanim skulpturama ukrasi Vladimir Pavlovič Zagorodnjuk, a prema skicama Stepana Fedoroviča Kolesnikova.

Arhitekte iz Rusije ostaviše iza sebe brojna banjalučka zdanja i privatne vile: Nikolaj Ivanovič Fedorov, Grigorij Ivanovič Samojlov, Viktor Zelinski, Jevstatij Ignatijevič Mamukov, supružnici Aleksandar i Ksenija Medvedevi.

Nastavnik u Prijedoru Pavel Žitecki ostavio je iza sebe značajno likovno nasljeđe, a gimnazijski profesor Vladimir Kuragin otvorio je 15. januara 1928. privatnu muzičku školu. U sjećanju ostade i muzičar Georgij Plehanov.

Velik broj šumarskih inženjera dao je ogroman doprinos na planu gazdovanja šumskim bogatstvom: Evgenij Antonevič, Nikolaj Belonin, Igor Vjatkin, Aleksandar Panov, Sergej Stepanov, Ivan Sinjicki, Nikolaj Bukin, Vasilij Polferov, Vjačeslav Poplavski, Nikolaj Popjonov, Aleksej Levšin, Sergej Lazarev, Vladimir Hvorostin...

Silan je i doprinos građevinskih inženjera Pavela Didzinskog, Petra Popovičenka, Aleksandra Mordvinova, Nikolaja Pogoreckog, Viktora Sidnjenka, Sergeja Šuljgina, Konstantina Gazdanova i Vartana Asaturova, agronoma Viktora Bjeljajeva, Alekseja Bogoslovskog, Nikolaja Belonina, Vjačeslava Drozdovskog, Dimitrija Nekrašenka, Georgija Protopopova, Viktora Žvirblisa i Nikolaja Fatejeva, hidroinženjera Aleksandra Jeršova, rudarskog inženjera Sergeja Pavlova, mašinskog inženjera Vitalija Ribkina...

Banjaluka je upoznala i brojne istaknute ljekare: Mihaila Nagornog, Jekaterinu Ribkin-Murza, Boleslava Splavskog, Semena Maksimova, Jekaterinu Šišlov-Merkulovu, Veru Pstrocki, Pavela Pregl-Berezovskog, Spiridona Borodina, Mihaila Usatij-Sidorenka, Nataliju Željeznovu...

U našem je gradu djelovao i velik broj pedagoga: Vladimir Bogoslovski, Aleksandar Davidov, Ivan Pavlovski, Andrej Jegorov, Vjačeslav Drozdovski, Nikolaj Zolotarenko, Ana Kaube-Uzelac, Boris Kačalov, Aleksandar Kosmodeli, Viktor Oberemok, Vitalij Ribkin, Stepan Sjerikov, Aleksej Firsov, Semen Špirko, Igor i Klavdija Meljnicki, Ivan Feofilaktov, Genadij Krasnov, Vladimir Pčeljnikov...

Studentima banjalučkog Mašinskog fakulteta u sjećanju ostade profesor Vasilij Zaharovič Andrejev.

Pod ustaškom vladavinom Ruska kolonija je odigrala značajnu zaštitničku ulogu, koristeći činjenicu da mnogi njeni članovi nisu stekli državljanstvo, te su tako izbjegli regrutovanje u ustaške postrojbe. Oktobra 1941. u okviru Kolonije formiran je i odsjek Nacionalne mladeži. Tako su mladi Rusi izbjegli opštu obavezu upisivanja u redove Ustaške mladeži.

Komunističke vlasti nisu prema ruskim udruženjima bile blagonaklone. Valjalo je Sovjetskom Savezu i Crvenoj armiji vratiti partijske dugove. Već za koji mjesec "banjalučki Rusi" mogli su da se nabroje na prste jer su se listom uputili ka Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Oni malobrojni preostali postali su nečujni i nevidljivi. U novostvorenoj atmosferi bratstva-jedinstva postalo je nezamislivo bilo kakvo organizovanje na nacionalnoj osnovi. Malobrojna ali snažna, ugledna i uticajna ruska zajednica u Banjaluci prestala je da postoji.

Na kraju, spomenimo i slučaj našeg bivšeg sugrađanina Sergeja Bjeljajeva koji je u Konjicu organizovao čuvene "Djevojke sa Neretve" i sa njima pobrao i svjetsku slavu. Kada se u ljeto 1995. rasplamsao rat u Čečeniji, presretne ga i premlati grupa konjičkih siledžija, uz poruku: Ovo ti je za ono što Rusi rade našoj braći Čečenima! Sa najlon kesom u ruci i pod ruku sa svojom suprugom muslimankom, pješke se zaputio u Mostar, gdje su mu prijatelji obezbijedili avionsku kartu, garancije i američku vizu.

Zoran S. Mačkić

(Autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.