Egzodus prvih dana mira cijena želje za slobodom

Egzodus prvih dana mira cijena želje za slobodom 17.03.2018 11:32 | Željka Domazet

Istočno Sarajevo - Mir koji je prije 22 godine slavljen u većini dijelova Srpske donio je golgotu Srbima koji su do potpisivanja Dejtonskog sporazuma živjeli na području sarajevskih naselja Grbavica, Ilidža, Vogošća, Ilijaš, Hadžići i Rajlovac.

Egzodus Srba iz Sarajeva uslijedio je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je pet opština tadašnjeg Srpskog Sarajeva pripalo FBiH, a pet podijeljeno između Srpske i Federacije. Egzodus je počeo u decembru 1995, a završen početkom marta 1996. godine. Sa sobom su nosili sve što su mogli ponijeti, a nisu željeli da ostave ni mrtve.

Najtežeg perioda u životu i prvih dana mira sa ratnim scenama sa tugom se prisjeća Slavica Popić-Hart koja je živjela u Vogošći. Tih dana iselila se u Miliće, a potom se skrasila u Lukavici.

- Bilo je teško tih dana, ali se nisam pokajala što sam pošla sa svojim narodom, jer sam se osjećala nezaštićeno. Muž Božo je poginuo 1993. godine, a ja sam ostala sa dva sina od šest i devet godina. Te noći između 22. i 23. februara u zgradi sam ostala sama sa dvoje bolesne djece. Kroz prozor sam gledala ljude kako idu pješke po strašnom nevremenu. Zavladala je panika i nisam znala šta nas čeka. Drugog dana sam djeci spakovala nešto stvari i otišli smo kamionom u Miliće. Nisam željela da budemo građani drugog reda - priča Slavica.

Njen muž bio je sahranjen u Vogošći i zahvaljujući pomoći njegovih saboraca prenijela je njegove ostatke na gradsko groblje u Miljevićima.

- Želim da sutra kada odem na onaj svijet budem sahranjena pored njega - kaže Slavica.

Predsjednik Zavičajnog udruženja "Srbi sarajevske regije" Vidomir Banduka kaže da ni nakon 22 godine sjećanja na teške i tužne dane ne blijede.

- Posebno je bilo teško kada smo ostavljali svoje domove i kretali u nepoznato. U nepoznato su išle i moje dvije kćerke, jedna od godinu i po, a druga od sedam godina. Starija se i danas sjeća teškog puta i sendviča koji su joj dali na Ravnoj Romaniji. I danas kaže da nikada ljepši sendvič nije pojela. Ostavili smo vjekovna ognjišta i sve što su naši preci stvarali i krenuli za slobodom koja nema cijenu - rekao je Banduka koji je sa porodicom iz rodnih Hadžića otišao u Bratunac.

Boli ga što mnogi sarajevski Srbi i danas teško žive.

- Mnogi još nemaju riješeno stambeno pitanje ni zaposlenje. Ali sa svojim su narodom, integrišu se u novu sredinu, zajedno se vesele i dijele tegobe. Dok se u tuđini ponovo kuće, imovinu Srba u Sarajevu još uništavaju i niko zbog toga ne odgovara. Tako bi bilo i sa srpskim narodom da je ostao na tom prostoru - smatra Banduka.

Verica Benderać je sa ocem i majkom izbjegla iz Nedžarića.

- Kada je krenuo narod, bila sam u Beogradu, ali sam odmah pošla da pomognem svojima. Poginulog brata smo ekshumirali i sahranili ga u Nevesinju. Tek 2005. obezbijedila sam sebi krov nad glavom. To su bili teški dani, ali ne žalim što smo pošli. Normalno je da živimo sa svojim narodom - priča Verica.

Najveći broj poginulih boraca odvezen je na Sokolac i sahranjen na Vojničkom groblju Mali Zejtinlik. Sveštenik Milorad Ljubinac, koji je tada sahranjivao posmrtne ostatke vojnika, kaže da su porodice osjećale veliko olakšanje iako ni sami nisu znali kuda i gdje idu.

- Imao sam osjećaj da im je nakon tih sahrana po drugi put bilo lakše jer su znali da im niko neće skrnaviti grobove. Najteže mi je bilo kada sam ponovo gledao majke u crnini koje su ponovo sahranjivale svoje jedino čedo. Danima sam tu oko groblja na Sokocu gledao jednu ženu koja je hodala unezvijereno. Kada sam je pitao o čemu se radi, rekla je da nije mogla da nađe prevoz da izveze posmrtne ostatke sina. Sa tadašnjim opštinskim vlastima organizovali smo prevoz - kaže Ljubinac.

Načelnik opštine Sokolac Milovan Bjelica ističe da je bio jedan od aktivista koji su nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine radili na pripremi prihvata Srba iz sarajevskih opština.

- Pojedini Srbi, odmah nakon potpisivanja sporazuma, od tadašnjeg rukovodstva opštine Sokolac tražili su lokaciju za prenošenje posmrtnih ostataka. Naš sugrađanin Rade Mijatović prvi je prenio posmrtne ostatke svog zeta, komandanta Popadića, zatim njegovog oca i dječaka iz porodice Zelenović koji nije imao ni 18 godina u trenutku pogibije, a potom je krenula kolona sa posmrtnim ostacima - prisjeća se Bjelica.

Na Vojničkom spomen-groblju Mali Zejtinlik u petak su polaganjem vijenaca obilježene 22 godine od egzodusa sarajevskih Srba. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom služio je u crkvi Uspenja presvete Bogorodice u Palama parastos poginulim borcima.

Stranci nisu imali sluha za Srbe

Nekadašnji premijer RS Gojko Kličković smatra da do egzodusa ne bi došlo da je međunarodna zajednica pokazala više sluha i garantovala Srbima bezbjednost da bi mogli da ostanu na svojim ognjištima.

- Bezbjednosni razlozi su bili presudni. Stanovništvo nije bilo moguće ubijediti da stekne bilo kakvo povjerenje prema međunarodnoj zajednici koja je u Sarajevu pokazala pravo lice - bezobrazluk, drskost i nepoznavanje stanja. To je presudilo da Srbi krenu u egzodus - rekao je Kličković, nekadašnji predsjednik Kriznog štaba za iseljavanje Srba.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica