Janko Baljak, reditelj i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu: Ljudi žive anestezirani, sede i bulje u tuđe živote

Tanja Šikanjić
Janko Baljak, reditelj i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu: Ljudi žive anestezirani, sede i bulje u tuđe živote

Mladim ljudima su ogadili politiku, jer je ona svedena na nešto nečasno, na prljavu igru u kojoj se stalno vrte isti istrošeni i korumpirani likovi i njima se prosto gadi da se valjaju u tom blatu, kaže za "Glas Srpske" režiser i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu Janko Baljak.

Osim političke elite zgražavaju ga i programi koji imaju nacionalnu frekvenciju u Srbiji.

- Nadležne agencije godinama ne reaguju na najprimitivnije i najvulgarnije sadržaje. To je jedna vrsta ispiranja mozga ljudima, a pre svega biračima. To je pogubna klima koja je stvorena da se namerno ljudima ispere mozak da bi oni bili samo glasačka mašinerija koja nema nikakav kritički stav prema društvu u kojem živi - naglašava Baljak.

Autor igranih i dokumentarnih filmova koji su višestruko nagrađivani, među kojima je jedan od najupečatljivijih dokumentarac "Vidimo se u čitulji", kaže da je period u kojem je nastao taj film bio najluđi i da je takav film bilo moguće snimiti samo tih nekoliko mjeseci kada je i rađen.

GLAS: Šta smatrate da je obilježilo 2017, a šta biste voljeli da se ne ponovi u 2018. godini?

BALjAK: Što se politike tiče ovu godinu su obeležili protesti na beogradskim ulicama nakon predsedničkih izbora i ta, nažalost nakratko pokrenuta energija mladih ljudi, mislim da je ključna za promene u Srbiji. Bez mladih ljudi ne možemo promeniti društvo na bolje, a oni su istovremeno apatični, zbunjeni, njima su namerno ogadili politiku. Sve ostalo što se dešavalo bih želeo da bude drugačije. Živimo u krajnje nedemokratskom društvu, u kojem je uspostavljena neka vrsta puzajuće diktature, tako da ću se svim svojim snagama i profesionalnim i umetničkim i angažovanjem u politici truditi da dam doprinos da ako ne u 2018, onda bar u 2019. godini bude bolje.

GLAS: Koliko ste optimista da ćete uspjeti u tim namjerama?

BALjAK: Najlakše je sedeti kod kuće, biti pesimista i mračiti na društvenim mrežama, tvitovati ili postavljati statuse na "Fejsbuku" da je sve grozno, da su svi isti, da nema perspektive. Moje mišljenje je da samo ličnim primerom i angažovanjem možemo neke stvari da promenimo. Optimista sam kada vidim ljude koji žele promene, kada vidim da nismo samo mi iz Beograda koji smo pokrenuli neke stvari, željni slobode i normalnog života, nego da bi ta stvar mogla da se proširi kao epidemija. Iskustva iz prošlosti nas uče, iz doba vladavine Slobodana Miloševića da, kada se jednom pokrene, ta energija se teško može zaustaviti.

GLAS: Rekli ste da je nakratko bljesnula energija mladih ljudi. Koliko su oni spremni da se bore za bolje sutra pa i kroz političko angažovanje?

BALjAK: Mladim ljudima su ogadili politiku, jer je ona svedena na nešto nečasno, na prljavu igru u kojoj se stalno vrte isti istrošeni i korumpirani likovi i njima se prosto gadi da se valjaju u tom blatu. Oni kada čuju slovo "p" od politike pomisle upravo na ovo što sam rekao, ne pomisle na Hegela, Platona i suvislo i plemenito bavljenje politikom. Ličnim primerom pokušavam da im pokažem da politika može biti čista delatnost.

GLAS: Kroz dokumentarne filmove ste ukazivali na najveće probleme društva u vremenu u kojem ste ih stvarali i ranije. Kako biste dokumentovali sadašnje stanje u Srbiji?

BALjAK: Stanje u društvu danas je jako teško uhvatiti kamerom, nije previše zanimljivo za dokumentarac u odnosu na ono kako je bilo devedesetih. Za razliku od Slobodana Miloševića, Aleksandar Vučić je manje fotogeničan u društvenom smislu, pre svega zato što je učio na greškama svojih prethodnika i ovaj sistem koji je uspostavljen je užasno perfidan i nije tako brutalno eksplicitan kao što je bilo u Miloševićevo vreme. Nemamo te kadrove koje smo imali poput sankcija, redova ljudi ispred prodavnica, piramidalnih štedionica, Jezde i Dafine, bonova i ulične prodaje benzina. Ta Vučićeva stabilokratija je manje fotogenična nego sve ono što se dešavalo u Miloševićevo vreme. Ne možete prosto uhvatiti kamerom taj pokušaj diktature koji je na delu i zato je to opasnije nego u doba Miloševića.

GLAS: Kako ocjenjujete period u kojem je nastao dokumentarac "Vidimo se u čitulji" koji ste režirali?

BALjAK: Bio je najluđi. Taj film je neverovatan i zbog toga što ga je bilo moguće snimiti samo tih nekoliko meseci kada je rađen krajem 1993. i početkom 1994. godine. Ni pre ni posle toga nije bilo moguće da se zabeleže takvi kadrovi. Prvi razlog je što cela ta ekipa više nije bila u životu, a drugi što su nove generacije kriminalaca učile na greškama prethodnika i nisu želeli da se tako eksplicitno izlažu. Prve dokumentarne filmove sam stvorio u vreme kada je stvarno bilo dovoljno samo pružiti kameru kroz prozor i zabeležiti najzanimljivije moguće primere. Ona kletva "dabogda živio u zanimljiva vremena" se meni dogodila i to je za mene kao umetnika i stvaraoca bila srećna okolnost, mada je sve ostalo što se dešavalo oko nas u privatnom životu bilo krajnje tragično. Van svake sumnje bilo je to jedno veoma fotogenično vreme na koje nas povremeno podsete mafijaški obračuni koji se na sličan način dešavaju u Beogradu. Akteri političke scene su gotovo identični kao devedesetih. Tako da sličnosti sa tim vremenima ima, čak se i ona grozna muzika koja se slušala devedesetih ponovo vraća. Ponekad kao da imam flešbek devedesetih, osim toga što na svu sreću nema ratova.

GLAS: Sigurno tada niste mogli ni da zamislite da će dvadesetak godina kasnije biti gotovo ista politička struktura na vlasti u Srbiji?

BALjAK: Naravno da nisam mogao da pretpostavim tako nešto. Svi mi koji smo se tada borili za promene u ovoj zemlji verovatno se ne bismo ni upustili u sve to da smo znali da će to toliko trajati. To je zaista frustrirajuće. Trenutak nade se pojavio nakon petooktobarskih dešavanja i on je brutalno presečen ubistvom premijera Zorana Đinđića i mi smo se ponovo vratili u regresivnu situaciju gde su stvari iz dana u dan nakon njegove smrti bile sve gore i gore, da bi se završile ovako kako su se završile, ponovnim dolaskom na vlast onih koje je nakon tih promena trebalo lustrirati. Naravno da taj scenario nije bio uopšte očekivan i da smo svi tog petog oktobra mislili da će Srbija mnogo brže ići u dobrom pravcu, ne mislim samo na pridruživanje Evropskoj uniji, nego pre svega  na stvaranje normalne zdrave sredine u kojoj se poštuju ljudska prava, medijske slobode i sve ono što se sada na najgori mogući način gazi u Srbiji.

GLAS:  Kada je dokumentarac "Vidimo se u čitulji" ugledao svjetlost dana i kada su vam kritičari prebacivali da ste na neki način napravili marketing gangsterima, da li ste mogli pretpostaviti da će dvije decenije kasnije jedan od aktera Kristijan Golubović postati medijska zvijezda u Srbiji i uzor klincima koji mu na ulici traže autogram?

BALjAK: Određeni ljudi su zamerali, pre svega zato što je taj film bio ekstremno popularan. To je možda najpopularniji dokumentarni film svih vremena na eks-JU prostorima. Neki klinci su ga znali napamet i u video klubovima su tržili "Vidimo se u čitulji 2" misleći da ima nastavak. Uvek sam odgovarao kritičarima da ako se film gleda pažljivije, on se završava sa najmanje tri sahrane u tom trenutku, kasnije gotovo da nema više živog aktera iz tog filma. Kristijan je živ zato što je proveo veći deo vremena nakon toga u zatvoru i sad je u zatvoru, a dobro ste primetili da je u međuvremenu postao rijaliti zvezda. Osim što nam je bilo jasno da je Kristijan ličnost željna pažnje, koja je jako dobra za nekog ko se bavi dokumentarnim filmom, dobro je imati takvog junaka. Mi zaista nismo mogli da pretpostavimo sve ono što se naknadno desilo. Samo njegovo prisustvo u najgledanijim terminima nekih srpskih televizija u tim rijaliti programima govori o bolesti ovog društva i postavlja se pitanje šta se desilo sa našim moralnim vrednostima kada su se ti programi i medijska scena otvorili za ljude poput Kristijana. Bilo mi je jasno da je on sklon egzibicionizmu i tada je predlagao neke lude ideje koje su nam bile odlične za snimanje filma, ali da će to biti upotrebljeno u ove svrhe ni u najluđim snovima nisam mogao da pretpostavim.

GLAS: Medijskim prostorom Srbije zavladali su šund, primitivizam i promocija lošeg. Čini se da sve đubre sakupljeno po Srbiji završava na ekranu i u tabloidima. Šta je sa publikom koja je gladna kvalitetnog sadržaja, da li je i umjetnicima sve teže da dođu do njih?

BALjAK: Slažem se i potpuno sam zgrožen kako izgledaju pre svega programi koji imaju nacionalnu frekvenciju. Kanali koji dobiju nacionalnu frekvenciju, a takvih ima pet na ovom medijskom prostoru, morali bi da budu ispunjeni upristojenim sadržajima. Ta pravila se grubo krše, a nadležne agencije godinama ne reaguju na najprimitivnije i najvulgarnije sadržaje. To je jedna vrsta ispiranja mozga ljudima pre svega biračima, jer se odmah posle takvog sadržaja pojavi intervju sa Aleksandrom Vučićem ili u tim programima gostuje neko od aktuelnih političara, čime se dodatno manipuliše ljudima i oni se koriste i na taj najprizemniji način. Ipak, ako čovek traži bar u Beogradu onaj ko hoće može da nađe sadržaje za sebe, ne mora da bulji u tu kutiju. Mislim da ipak preovlađuje lenjost duha, da su ljudi anestezirani i sede i bulje u tuđe živote, jer nemaju sopstvene i tako ispunjavaju dan. To je pogubna klima koja je zapravo stvorena da se namerno ljudima ispere mozak da bi oni bili samo glasačka mašinerija koja nema nikakav kritički stav prema društvu u kojem živi.

GLAS: Izreka da su podanici od običnog čovjeka stvorili kralja ukazuje na to da je društvo odgovorno za sve što mu se dešava.

BALjAK: Mi jesmo odgovorni na neki način za ono što nam se sad dešava jer smo propustili priliku da ideale slobode za koje smo stvorili preduslove 2000. godine nismo inkorporirali u sadašnji sistem, ali opet ja ne mogu da odustanem. Nisam otišao odavde i ja ovo doživljavam kao svoju zemlju koju volim najviše na svetu, koju volim mnogo više od svih onih koji me proglašavaju za izdajnika i stranog plaćenika. Njihove mere patriotizma nemaju veze sa onim što ja osećam u svojoj glavi. Oni koji se najviše busaju u patriotske grudi prvi će nas izdati.

Kriminalci bez primjedbe na film

GLAS: Jeste li ikada imali blizak susret sa nekim od "junaka" filma "Vidimo se u čitulji" poslije objavljivanja dokumentarca i kakve su bile njihove reakcije?

BALjAK: Mi smo sa njima prethodno napravili jednu vrstu dogovora da će svi moći da pogledaju završnu verziju filma koja izlazi u javnost i da svi treba da se saglase kako su prikazani u filmu i dogodilo se čudo da su svi odgledali film i da niko nije rekao da želi nešto da promeni. Danas mi je prosto neverovatno da radiš film sa toliko zavađenim opasnim kriminalcima i da se taj film svima dopadne i da nemaju primedbi na sadržaj. Da bismo napravili film, morali smo da odlazimo sa njima i na mesta gde možda nikad u životu ne bismo išli. Nakon snimanja filma, prekinuo sam komunikaciju sa njima, ali ne mogu da kažem da se ljudski, bez obzira na to o kakvim se ljudima radi, nisam makar štrecnuo na vest da je neki od njih poginuo, a te vesti su sustizale jedna drugu. Taj film se svaki put kada neko od njih pogine na neki način aktuelizuje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana