Zbog ovog asteroida proključala su mora i tlo

Agencije
Zbog ovog asteroida proključala su mora i tlo
Zbog ovog asteroida proključala su mora i tlo

Do tog dana sisari su na Zemlji postojali već 50 miliona godina. Ali takvih da im se život tokom cijelog tog ogromnog vremenskog razdoblja svodio na sakrivanje po rupama pred dinosaurima preko dana i ekstremno pažljivo izlaženje vani tijekom noći. Onog dana prije 66 miliona i 38.000 godina, 11.000 godina više ili manje, kad je asteroid promjera između 10 i 15 kilometara svom snagom udario tamo gdje se danas nalazi poluotok Jukatan u Meksiku, zacrtano je da sisavci postanu sljedeća dominantna skupina životinja na planetu.

U kratkom vremenu zbrisani su veliki prostori površine Zemlje, a u roku od koje godine na svijetu je izumrlo oko 75 posto biljnih i životinjskih vrsta. Svi znamo za tragičnu sudbinu dinosaurusa, od kojih su preživjeli tek oni rijetki koji su bili u stanju preživjeti na sjemenkama i evoluirati u današnje ptice. Do objave najnovijeg istraživanja o tom događaju bilo je nepoznato koliko je i je li baš taj udar tog asteroida bio kriv i za masovni pomor u okeanima diljem svijeta ili je ipak to bila posljedica snažne aktivnosti vulkana na području gdje je danas Indija tokom milion godina.

Grupa naučnika oko mladog geologa Mihaela Hanehana dokazala je da je pomor i u okeanima bio direktna posljedica udara asteroida prije 66 miliona godina. I to tako da su okeani u rekordnom roku zbog kiselih kiša postali tako kiseli da su ribe, biljke, sve što je u njima živjelo, masovno počeli ugibati. Udar je bio nezamislive siline. Brzinom od desetak hiljada kilometara na čas ogromni asteroid zabio se skoro pet kilometara duboko u površinu Zemlje. Tlo je moralo užasno poskočiti, ali na trenutak to još nije bilo to. Oko jedne sekunde nakon udara iz kratera je pokuljao sam pakao. Stijene i tlo su proključali i suknuli prema nebu, dok je nadzvučnom brzinom udarni val brisao sve pred sobom. U trenutku se oslobodila energija ravna nekoliko desetina milijardi nuklearnih bombi bačenih na Hirošimu. Iz središta 150 kilometara kratera koji je nastao u zrak je sukljao superužaren materijal, prašina i plinovi, hiljade kilometara šuma uokolo spržene su. Zemlja je podivljala od potresa, proradili su vulkani. Atmosfera se ispunila oblacima i prašinom. A tsunami? Bio je to megatsunami koji se na obale obrušavao s visine veće od 100 metara, a na sredini okeana mogao je doseći visinu čak od 4 i po kilometra. Na planetu se spustio težak sumrak koji je potrajao možda i cijelu deceniju. Temperatura je porasla za oko 3 stepena, biljke su ugibale jer nisu imale dovoljno svjetla za fotosintezu. Krenulo je masovno ugibanje od gladi; gmazovi, vodozemci, insekti, život u moru, sve je stradalo, preživjeli su tek rijetki, najprilagodljiviji, uglavnom najmanji i svijetu su trebali deseci hiljada godina da se počne oporavljati. Ključno za razmjere jedne od najvećih katastrofa po život na Zemlji, kojim je označen kraj geološkog razdoblja krede i započeo paleogen, jest to da masovno izumiranje vrsta ne bi bilo tako temeljno da područje u koje je asteroid udario nije bilo tako bogato sumporom.

U tom slučaju kiše koje su se stale slijevati iz gustog omotača prašine i plinova koji je nekoliko godina gušio Zemlju, ne bi bile tako kisele. Je li ta razina kiselosti mogla biti tako gadna po život da najvećim dijelom uništi i život u morima? Za to do sada nije bilo dokaza. Dokaza ne bi bilo još neko vrijeme da 2016. godine dr Henehana, naučnog eksperta za geohemiju Zemljine površine, takvog stručnjaka za paleoklimatološke procese da su ga sebi zgrabili i njemački Helmholc Centar Potsdam i Odjel za geologiju američkog Jejla. Henehan je vrijedno prionuo obilasku špilja po planini Geulhemerberg na samom jugu Holandije. I tamo je naišao na to, iznenađujuće tvrd sloj sive gline koji je vremenski poticao iz doba neposredno nakon udara asteroida. Koliko nije bio spreman na ikakvo otkriće pokazuje to što nije imao niti torbu za uzimanje uzoraka, nego samo mali ruksak sa hranom. Kako hranu nije lijepo bacati, potrpao ju je u džepove, a u ruksak je natrpao uzorke stijena. I odnio u laboratoriju na Jejlu.  Još uvijek nije mogao ni sanjati šta će otkriti. U članku objavljenom u naučnom magazinu PNAS objašnjeno je da je u uzorcima našao fosilne ljušturice krednjaka, ostatke pradavnog morskog planktona. I to u iznenađujuće velikim količinama, što je bilo jako važno zato što je imao dovoljno materijala za istražiti tragove izotopa hemijskog elementa bora u njima. A čemu sve to? Kad je vidio rezultate, to je bilo to, bilo je jasno kao dan da se starost ovako velikih nakupina ljušturica planktona savršeno poklapa s vremenom udara asteroida u Zemlju. Rezultati su bili takvi da su otkrili onaj dio priče koji je pokazao da su okeani preko noći postali kiseli, da su kroz narednih 100, najviše 1000 godina postali tako kiseli da je u njima izumrlo zastrašujuće mnogo živih vrsta. Koliko je Hanehan bio oduševljen otkrićem i na kraju objavom naučnog rada u PNAS-u, vidi se na njegovom Tviteru. Iz dana u dan nervirao se oko klimatskih promjena, pisao što sve misli o Trampu, o Bregzitu, o Džonsonu, za kojega je rekao da nije ni do gležnja bivšem premijeru Blejru, "minus onaj dio s ratovima". Odjednom je oduševljeno stao objavljivati detalje oko naučnog rada, pravog naučnog otkrića iz PNAS-a.

"Bio je to mamutski projekt! Hvala čudesnim koautorima istraživanja... za sav njihov težak posao", oduševljeno je pisao. Ali lako za to. "Mogli smo sklopiti dijelove slagalice o uzrocima konvergencije ugljikovih izotopa... Tokom nekoliko desetina hiljada godina primarna produktivnost u moru bila je oko 50 posto smanjena, što je dovelo do taloženja minerala. Drugim riječima, nakon 'živog okeana' slijedio je 'napola Strendžlov scenario'", pjesnički je opisao. Referisao se na filmsko remek djelo Stanlija Kjubrika "Dr Strendžlov: Ili kako sam naučio prestati brinuti i zavolio Bombu", crnu političku satiru o nuklearnom ratu i uništenju svijeta iz 1964. godine. Hanehan je, dakle, otkrio i dokazao važan i veliki dio slagalice o velikom uništenju života i izumiranju uslijed udara asteroida prije 66 miliona godina. Samo, osim što je priča ekstremno dramatična i zanimljiva, koga bi to moglo zanimati danas, osim naučnike, one čiji je posao vezan uz to i one koji uvijek vole nešto naučiti? Hanehan je, kao mnogi drugi svjetski stručnjaci iz prirodnih nauka, jako angažovan u dramatičnoj svjetskoj debati o načinima izbjegavanja velikog izumiranja života usljed klimatskih promjena. Tragom rasprava i rasprava po društvenim mrežama između njega, ljudi iz njegovog tima i njihovih kolega, naišli smo na zaključak da je to što se dogodilo prije 66 miliona godina s eksplozijom kiselosti u okeanima, iako ekstremni, ali itekako moguć rezultat do 2100. godine zbog sve očiglednijeg ekstremnog rasta kiselosti okeana danas. Samo što umjesto sumpora okeani danas stradavaju uslijed ugljenika iz atmosfere, koji je tamo dospio iz industrijske eksplozije čovječanstva. A odakle uopšte taj, tako veliki asteroid koji je "pobio dinosauruse"? Skupina naučnika objasnila je u članku u časopisu "Astronomija" iz 2018. godine da je bila riječ o posljedici raspada asteroida promjera čak oko 170 kilometara u prostoru između Marsa i Jupitera u kojega je u nekom trenutku udarilo nešto tako silovito da ga je razbilo u 2500 krhotina koje i danas jurcaju po Sunčevom sustavu. Jedna od tih krhotina, promjera oko 15 kilometara, prava planina, nakon 15 miliona godina landranja i povlačenja i potezanja gravitacijskih uticaja Jupitera i Marsa, našla se na putanji prema Zemlji i... to je bilo to. Da to nešto prije 80 miliona godina nije temeljno razbilo onaj veliki asteroid, danas sisari, kamoli ljudi, ne bi na Zemlji bili dominantni oblik života, odnosno na vrhu evolucijske ljestvice. Nije pritom stradala samo Zemlja. S određenom vjerovatnosti smatra se da je jedna od najvećih krhotina tog "praasteroida" udarila i u Mjesec, te je tako nastao krater Tajho, nazvan po velikom danskom astronomu koji je otkrivao tajne svemira u 16. vijeku.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana