Ljudi bi mogli da proizvode otrov kao zmije
Mogu li ljudi jednog dana da postanu otrovni u doslovnom smislu te riječi? Iako je malo vjerovatno da će naš komšija ubrzo postati opasan kao poskok ili zvečarke najnovije istraživanje pokazalo je kako ljudski organizam ima sve preduslove za proizvodnju otrova. Zapravo, tu mogućnost imaju svi gmizavci i sisari.
Stručnjaci su otkrili da niz fleksibilnih gena, kod ljudi većinom povezanih sa probavnim (pljuvačnim) žlijezdama koje se nalaze oko usne duplje i ždrela, daje odgovor na pitanje kako su otrovne životinje nastale od onih koje nemaju tu posebnu moć.
"Mi zapravo imamo sve potrebne elemente za proizvodnju otrova. Sada je na redu proces dalje evolucije", rekao je evolucijski genetičar Agneš Barua s Instituta za nauku i tehnologiju Okinava.
Mnoge vrste životinjskog carstva, poput pauka ili zmija, mogu da stvore oralni otrov. Biolozi su već znali da otrov u ustima tih životinja proizvode modifikovane pljuvačne žlijezde, ali je novo istraživanje otkrilo molekularnu mehaniku koja stoji iza te modifikacije, piše "Live Science".
Fleksibilno oružje
Moć stvaranja otrova je pravi primjer fleksibilnosti prirode. Mnoge komponente oralnog otrova zajedničke su različitim životinjama. Na primjer, sastav otrova gusjenica nalazi se i u zmijskom otrovu.
Naučnici tokom najnovije studije nisu bili fokusirani na same toksine, već na gene koji ih omogućuju. Ti regulatorni geni čine osnovu čitavog sistema stvaranja otrova, ali ga ne proizvode direktno.
Istraživači su započeli analizu genoma zmije tajvanskog habua (Trimeresurus mucrosquamatus), invazivne vrste na Okinavi.
"Budući da znamo funkciju svih gena kod te zmije, samo treba analizirati koji su geni povezani s onima zaduženim za stvaranje otrova", rekao je Barua.
Tim je pronašao konstelaciju gena koja je česta u više tjelesnih tkiva kod svih amniota. Amnioti su kopneni kičmenjaci (sisari, ptice i gmizavci) koji iznutra oplođuju svoja jajašca ili polažu jaja na kopnu.
Mnogi od tih gena povezanih s genima za proizvodnju otrova učestvuju u savijanju proteina, rekao je Barua, što ima smisla jer otrovne životinje moraju da proizvedu veliku količinu toksina koji nastaje od bjelančevina.
Te iste vrste regulatornih gena ima u obilju u ljudskim žlijezdama, koje takođe u velikim količinama proizvode bjelančevine u pljuvački.
Od neotrovnih do otrovnih životinja
Drugim riječima, svaki sisar ili gmizavac ima genetsku predispoziciju za stvaranje oralnog otrova.
S time da ljudi, zajedno s miševima, već proizvode ključni protein koji se nalazi u mnogim toksinima.
Kalikreini, proteini koji metaboliziraju druge proteine, a koji se izlučuju u pljuvačkoj, ključni su dio mnogih otrova.
To je zato što su to vrlo stabilni proteini koji funkcionišu i kada su izloženi mutaciji.
Na taj način lako dolazi do korisnih mutacija kalikreina koje čine otrov bolnijim i smrtonosnijim (jedan od učinaka kalikreina je nagli pad krvnog pritiska).
"Nije slučajno da je kalikrein najproširenija komponenta u otrovima širom životinjskog carstva, jer je u bilo kojem obliku vrlo aktivan enzim", rekao je Brajan Fraj, biohemičar specijalizovan za otrove sa Univerziteta Kvinslend u Australiji.
Kalikreini su stoga prirodno polazište za hipotetički nastanak otrovnih ljudi.
"Ljudi moraju biti otrovni da bi preživjeli. Možda ćemo u budućnosti imati sve veće nivoe kalikreina", našalio se Barua.
Mada zvuči primamljivo da jednoga dana postanemo uistinu otrovni, malo je verovatno da će do toga doći.
Otrov se kod životinja razvija kao metod odbrane ili kao način zarobljavanja plena, a mi za sada pomoću poljoprivrede vrlo dobro funkcionišemo i bez tog pomagala, prenosi B92.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
