“Glasov” vodič kroz svjetska prvenstva - Čile 1962.: Samba u Santijagu

Milan Zubović
“Glasov” vodič kroz svjetska prvenstva - Čile 1962.: Samba u Santijagu

Poslije 12 godina Mundijal se vratio u Južnu Ameriku jer je FIFA bila primorana da “mijenja” kontinent nakon dva prvenstva na tlu Evrope, a Brazil je ponovo potvrdio klasu.

Svjetska kuća fudbala suočila se sa mogućim bojkotom južnoameričkih ekipa i procijenila je da bi Čile mogao da bude domaćin, mada je bilo prijedloga da ova država zajedno sa Argentinom bude organizator, ali bi u tom slučaju njegova uloga bila minorizovana. Čileanci su se prihvatili organizacije, a velike probleme zadao im je najjači zemljotres ikada zabilježen (9,5 stepeni) 1960. godine, kada je nastradalo više od 50.000 ljudi. Od planiranih osam stadiona na samo četiri su igrane utakmice, jer nije bilo novca da svi budu obnovljeni, pa je to dovelo do slabe ukupne posjete, jer je kapacitet tribina bio malen. Bio je to Mundijal koji je igran na najmanje stadiona nakon Urugvaja 1930, kada su utakmice igrane na tri stadiona u istom gradu.

“Fudbalski rat” eskalirao je na relaciji Južna Amerika - Evropa prvenstveno zbog Italije, koja je nastavila da naturalizuje najbolje igrače Latinske Amerike. Italijanski novinari na nož su dočekali Mundijal u Čileu, čiju su prestonicu nazvali “nazadnom rupom punom kriminala, prostitucije i alkoholičara”, u kojem telefoni ne rade, taksija skoro da nema, a dodjelu organizacije Čileu nazvali su “čistim ludilom”. Čileanska štampa je uzvratila i Italijane nazvala mafijašima, fašistima i narkomanima (fudbaleri Milana bili umiješani u doping skandal). Upravo ta utakmica postala je čuvena, ali ne po dobroj igri već po grubostima koje su viđene. Odigrana je 2. juna i nosi naziv “Bitka za Santijago”, sudija iz Engleske Ken Eston nije bio na nivou, a domaćin je slavio sa 2:0. Prvi faul napravljen je samo 12 sekundi nakon početka, dok je Italijan Đorđo Ferini isključen poslije osam minuta, ali nije htio da napusti teren, pa ga je policajac izveo sa stadiona. Iako je Leonel Sančez slomio nos Umbertu Maskiju, Eston ga nije isključio.

Najmanji prosjek golova

Prvi put u istoriji mundijala prosjek golova bio je ispod tri. Na 32 utakmice postignuto je 89 golova, što čini prosjek od 2,78 pogodaka po meču, a 54 igrača upisala su se u strijelce. Autogolova nije bilo.

Čile kao domaćin i Brazil kao svjetski šampion stekli su pravo direktnog nastupa, dok su 52 ekipe igrale kvalifikacije, a ponovo nijedna ekipa iz Azije i Afrike nije izborila učešće. Debitanti su bili Bugarska i Kolumbija, koja na svoj drugi nastup na SP čekala sve do 1990. godine. Druga i treća ekipa sa prošlog mundijala, Švedska i Francuska, nisu se kvalifikovale.

Sistem takmičenja ostao je isti kao četiri godine ranije, 16 ekipa bilo je podijeljeno u četiri grupe, prve dvije išle su dalje, a gol-razlika bila je presudna u slučaju istog broja bodova. Nijedna reprezentacija nije ostvarila tri pobjede u grupi, a Brazil je u Čileu nastavio tamo gdje je stao u Švedskoj. Ekipa nije bilo drastično promijenjena, napad je i dalje bio ubitačan sa Peleom kao prvom violinom, te Zagalom, Zitom, Vavom, Garinčom i novim članom Amarildom. Prvo je savladan Meksiko (2:0), onda je uslijedio remi bez golova sa Čehoslovačkom, a utakmicu je obilježila povreda Pelea, koji više nije zaigrao, ali ga je zamijenio Amarildo i zablistao u punom sjaju. Pobjeda nad Španijom (2:1) donijela je prvo mjesto u grupi i obračun sa Engleskom u četvrtfinalu. Garinča i Vava učili su Engleze fudbalu (3:1), a “mala ptica”, jedan od najboljih driblera koji je svijet ikada vidio, naprosto je briljirao. Isti tandem bio je na sceni i u polufinalu, kada su sa po dva gola srušili domaćina (4:2). Garinča je izluđivao Čileance, koji su ga toliko tukli da je on uzvratio u jednom trenutku i dobio crveni karton. Ipak, FIFA ga je pomilovala, pa je nastupio u finalnom susretu.

Ono što nisu uradili u grupi, nadoknadili su u finalu, kada su Čehoslovake isprašili sa 3:1, i pored toga što su gubili, a naruku im je išao loš dan čehoslovačkog golmana Vilijama Šrojfa. Tako su izabranici selektora Ajmorea Moreire odbranili titulu, što je pošlo za rukom samo Italiji 1938. godine, dok je njihov golman Gilmar jedini čuvar mreže koji je osvojio dvije svjetske titule.

 

Šestorka na vrhu

Prvi, i za sada jedini put u istoriji, desilo se da titulu najboljeg strijelca podijele čak šestorica fudbalera koja su postigla po četiri gola. Dva Brazilca Garinča i Vava, Čileanac Leonel Sančez, Mađar Florijan Albert, Jugosloven Dražan Jerković i Sovjet Valentin Ivanov.

Jerkovića mnogi zovu Dražen, mada mu je pravo ime Dražan. Rođen je 6. avgusta 1936. godine, a preminuo 9. decembra 2008. godine. Odigrao je 21 utakmicu za reprezentaciju od 1960. do 1964. godine i postigao 11 golova. Najveći dio karijere proveo je u zagrebačkom Dinamu i vrlo kratko igrao za belgijski Gent. Trenirao je Dinamo, Austriju Klagenfurt, Vilaher, Dinamo iz Vinkovaca, Zagreb... Bio je dio ekipe na SP u Švedskoj, ali nije ulazio u igru. U Čileu je bio strijelac jubilarnog, 600. gola na svjetskim prvenstvima, a ujedno je najbolji strijelac “plavih” na mundijalima.

 Popović prvi isključeni

Prvi jugoslovenski fudbaler koji je isključen na SP je Vladimir Vladica Popović. Bilo je to na utakmici sa Urugvajem, kada se pokoškao sa rivalom, pa ga je sudija Karel Galba iz Čehoslovačke poslao u svlačionicu.

Zabranjena promjena tima

Ferenc Puškaš (Mađarska - Španija), Hoze Santamarija (Urugvaj - Španija) i Hoze Altafini (Brazil - Italija) postali su treći, četvrti i peti igrač koji su igrali za dvije različite selekcije na SP. Nakon ovoga FIFA je zabranila fudbalerima da  igraju za druge ekipe ukoliko su tokom kvalifikacija ili završnog turnira igrali za nekog drugog.

Istorijski plasman “plavih”

Jugoslavija je zablistala u Čileu i stigla do istorijskog četvrtog mjesta, kojim je ponovila uspjeh iz 1930, mada je ostao veliki žal za trećom pozicijom.

Prvo su u kvalifikacijama eliminisali Poljsku (2:1 Beograd, 1:1 Čorzov), a zatim su izbacili Južnu Koreju (5:1 Beograd, 3:1 Seul). Prvo kolo na SP donijelo je starog poznanika SSSR, koji je dvije godine ranije bio bolji u finalu prvog Evropskog prvenstva golom Viktora Ponedelnika. Isti igrač ponovo je bio koban po “plave”, kao i Valentin Ivanov (0:2). U drugom kolu Jugoslavija se osvetila Urugvaju (3:1) za poraz u polufinalu 1930. godine pogocima Skoblara, Galića i Jerkovića. Galić i Jerković dali su po dva gola u trećem kolu protiv Kolumbije (5:0), dok je peti dodao Vojislav Melić. Drugo mjesto u grupi za protivnika u četvrtfinalu donijelo je Zapadnu Njemačku, koja je na prethodna dva mundijala bila bolja upravo u ovoj rundi takmičenja. Istorijskim golom Petra Radakovića, kojem je samo minut ranije zašivena arkada, Jugoslavija je prošla dalje (1:0), na megdan Čehoslovačkoj. Dva penala za protivnika dokusurila su “plave”, koji su poraženi sa 1:3, Jerković je postigao jedini gol, a selektor Ljubomir Lovrić tu je utakmicu odradio iz novinarske kabine jer je bio dopisnik Radio Beograda i “Sporta”. Njemu su pomagali Prvoslav Mihajlović i Hugo Ruševljanin. Malo je nedostajalo da meč za treće mjesto ode u produžetke, ali je Eladio Rohas golom u 90. minutu domaćinu šampionata donio veliko slavlje (1:0).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana