Sjećanja Radoslava Rade Savića, o prvoj tituli šampiona svijeta (6): “Plavi” na krovu svijeta između Sovjeta i Amera

Milan Zubović
Sjećanja Radoslava Rade Savića, o prvoj tituli šampiona svijeta (6): “Plavi” na krovu svijeta između Sovjeta i Amera

BANjALUKA - Taj 23. maj 1970. godine zlatnim slovima upisan je u istoriju jugoslovenske košarke jer su “plavi” prvi put osvojili zlatno odličje na velikom takmičenju.

Trijumf nad SAD rezultatom 70:63, označio je početak velikog slavlja u ljubljanskom “Tivoliju” kao i u svim gradovima od Triglava do Đevđelije.

- I onda je došao onaj trenutak “biti ili ne biti”, susret sa Amerikancima. Finale prije finala. Na veliko iznenađenje Brazil je pobijedio SSSR koji je znatno umanjio svoje šanse za zlato. I ranije se znalo da će se sve rješavati u trouglu, Jugoslavija, Rusija i Amerika, a na velikim takmičenjima često se događalo da u turnirskom sistemu ne odlučuje posljednja utakmica. Ta utakmica je ušla u istoriju i legende. Ta dva sata bili su trenutak konačne istine. Među gledaocima smjenjivalo se gromoglasno navijanje i oduševljenje sa uzdasima i hladnom tišinom. Na terenu drama epskih razmjera i konačno odjeknula je slavljenička himna. Zavijorile su se zastave Jugoslavije, a medalje i pehar sa pićem za bogove morali su da sačekaju još samo jedan dan iz protokolarnih razloga - izjavio je Savić.

Cilj kojeg su pred sebe postavila četiri oca srpske i jugoslovenske košarke konačno je bio ispunjen.

- U košarkaškoj rapsodiji utihnuli su zadnji akordi. Tu čudesnu kompoziciju otpjevali su, ili ispričali, Petar Skansi, Dragan Kapičić, Aljoša Žorga, Damir Šolman, Trajko Rajković, Vinko Jelovac, Krešimir Ćosić, Ljubodrag Simonović, Dragutin Čermak, Ratomir Tvrdić, Ivo Daneu i Nikola Plećaš. Dirigentsku palicu držao je Ranko Žeravica izdašno potpomognut Milanom Tošićem i Lazarom Lečićem. Negdje u pozadini, iza orkestra stajali su zaneseni tom melodijom Nebojša Popović, Radomir Šaper, Bora Stanković, Aca Nikolić i Boris Kristančič, a iza njih cijela armija košarkaša, košarkaških stručnjaka i radnika koji su 25 godina sanjali san, borili se u tom snu i na javi, izdržali poraze i pobjede i slavu i kuđenje. Među njima sam se našao i ja, makar i sa skromnim doprinosom - istakao je Savić.

Zbog prirode posla Savić nije bio na posljednjoj utakmici sa SSSR-om koja nije ništa odlučivala, a Jugoslavija je bila poražena sa 72:87, dok je potvrdio da je slavlja bilo u svim gradovima.

- Bilo je veličanstveno, a kako je drugačije i moglo da bude kad je Jugoslavija prvak svijeta i na Olimpu zasjela na tron rezervisan za sportske bogove. Zvanični dio slavlja označen je Titovim pozivom da mu zlatni košarkaši uveličaju obilježavanje rođendana, 25. maja. Tom prilikom svima je kao dar uručio i zlatne satove. Draže priznanje niko nije mogao ni da očekuje. Nažalost, nakon i ovaj put se potvrdila istina često radosti i sreće nema bez tuge i žalosti. Iznenada je preminuo jedan od prvih slavljenika i dugogodišnji reprezentativac Trajko Rajković, samo četiri dana nakon osvajanja zlata. Bol je obuzeo košarkaše, ali sve ljude i sportiste Jugoslavije - naglasio je Savić.

I pored velikih uspjeha narednih godina Savić je mišljenja je da je zlato iz Ljubljane najveći uspjeh jugoslovenske košarke koja se rodila 25 godina ranije na terenima Malog Kalemegdana.

- I danas kad nakon 50 godina razmotavam klupko sjećanja, tvrdo vjerujem da je to bio jedan od najvećih košarkaških podviga i sporta Jugoslavije uopšte. Upisali smo se u listu onih koji u košarci odlučuju i koji se pitaju. Cijeli svijet je to vidio, a mi u tome uživali i s pravom se gordili. Nismo sebi dozvolili da nas slavlje i samozadovoljstvo potopi. Već narednih godina valjalo je u međunarodnim takmičenjima odbraniti i čast i slast. Od 1970. do 1980. godine na međunarodnim takmičenjima nizale su se medalje kao biseri u ogrlici. Zlatna era kojoj je za temelj dragi kamen izbrušen u Ljubljani. Vrijeme je, kao jedini mjerodavan sudija potvrdilo da smo u tome i uspjeli. I sam sam ponosan što sam bio u tom vremenu jedan od igrača u velikom kolu, pa i svjedok sa svježim slikama. Ljubomorno ih čuvam - zaključio je Savić.

Redovi za sličice

Prva zlatna medalja na svjetskim šampionatima donijela je ekspanziju košarke.

- Od te godine košarka je postala ako ne najpopularnija, a ono jedan od najpopularnijih sportova u Jugoslaviji. Na košarkaškim igralištima okupljale su se hiljade i stotine hiljada djece i omladinaca. Na tome su izrasli novi sportski centri i veliki klubovi. A košarkaši? Pa oni su postali miljenici i zemlje i neba. Oko onih iz Ljubljane već su se prele legende. Iz dana u dan pridruživali su im se oni koji su dolazili. Sjećam se da je mlađi svijet u jednom trenutku bio u pravom stampedu tragajući za fotografijama poznatih košarkaša za albume - rekao je Savić.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana