Risto Vidaković u ispovijesti za “Glas Srpske”: Kakvi ćevapi, počeo je rat!

Dejan Kondić
Risto Vidaković u ispovijesti za “Glas Srpske”: Kakvi ćevapi, počeo je rat!

Na jednoj popularnoj stranici na društvenim mrežama, specijalizovanoj za fudbal bivše Jugoslavije, jedna od glavnih zanimacija za pratioce iste je sastavljanje idealnih timova. Ime Riste Vidakovića, nekadašnjeg igrača Sarajeva i Crvene zvezde, provlači se kao opcija na poziciji desnog beka oba kluba u periodu od početka osamdesetih do sredine devedesetih.

Po vokaciji desni bek, a po mogućnostima jedan od najuniverzalnijih fudbalera svog vremena ima jednu od najzanimljivijih životnih priča, koju je ispričao za “Glas Srpske”. Svega godinu pošto je postao kapiten Sarajeva, tada 23-godišnji fudbaler morao je da napusti klub i grad svoje mladosti. Počeo je rat koji ga je zatekao na ulici.

- Ekipa je bila u Beogradu. Igrali smo protiv Crvene zvezde. Ostao sam u Sarajevu zbog povrede. U petak naveče sam izašao u grad sa društvom, a sutradan, u subotu smo planirali da odemo negdje na ručak. Izlazimo i vidimo da je grad skroz prazan, nema nikoga na ulici. Išli smo prema Baščaršiji, ulicom Vase Miskina. Došli smo do katedrale i vidjeli da ima puno milicije. Krenuli smo ka njima, ali i oni ka nama. Pitali su nas:  “Gdje ste krenuli?”, a mi smo rekli na ćevape. Kad će jedan milicioner: “Kakve ćevape?! Počeo je rat!” Vratili smo se kući, upalili televizor i vidjeli šta se dešava - rekao je Vidaković

GLAS: Kako je poslije išla priča?

VIDAKOVIĆ: Ostao sam u Sarajevu i čekao da se malo smiri situacija. Nisam znao šta će se desiti, koliko će trajati rat. Svi smo mislili da će se sve brzo smiriti. Ostao sam na kraju mjesec dana, pa je Dragan Džajić kontaktirao sa Boškom Prodanovićem, koji mi je bio trener u juniorima Sarajeva. Pitao ga je za mene, ako ikako mogu da izađem da dođem do srpske teritorije, da će neko doći po mene i da će me odvesti u Beograd. Problem je bio kako izaći iz grada, jer su barikade bile na sve strane. Preko nekih prijatelja, taksijem sam se prebacio do Pala, gdje sam imao najveći problem, jer su htjeli da me mobilišu, s obzirom na to da nisam imao nikakvu dozvolu. Imao sam prijatelja koji je radio u vojsci i on me je u vojnom vozilu odvezao do granice.

GLAS: Je li tačna ta priča da Vas je Džajić planirao za nasljednika Duška Radinovića?

VIDAKOVIĆ: Jeste, ali prije te frke oko rata, prvi je sa mnom kontaktirao Partizan. Ivica Osim je htio da me dovede u Humsku, pa sam pregovarao sa Nenadom Bjekovićem. Pričao sam poslije i sa Džajom. Sezonu 1991/92 je  trebalo da završim sa Sarajevom, pa onda da odem u jedan od dva beogradska rivala. Zavisilo je samo ko će se dogovoriti sa Sarajevom. Nažalost, došao je rat. Zvezda je reagovala prva i otišao sam tamo.

GLAS: Da li je osvojeni Kup Jugoslavije pored tada neprikosnovenog Partizana jedna od najljepših uspomena iz tog perioda?

VIDAKOVIĆ: Ta ekipa je bila “sklepana” navrat-nanos. Cijela jedna generacija, ona šampionska iz Barija je otišla i doveli su sasvim novu garnituru igrača. Taj kup je, po mom mišljenju, veliki uspjeh. Partizan je imao uigranu ekipu. Ostali su svi igrači. Samo su promijenili trenera, umjesto Švabe došao je Tumbaković. “Crno-bijeli” su igrali najatraktivniji fudbal. U prvenstvu nismo imali nikakvu šansu, odmakli su nam dosta bodova. Kup Jugoslavije je bio naša šansa. Na Stadionu JNA-a smo poraženi 1:0, ali u revanšu smo se mi pitali. “Marakana” ima svoju magiju. Bio je pun stadion. Moglo je stati 100.000 ljudi. Nakon što nam je Anto Drobnjak donio 1:0 u regularnom dijelu, Milan Đavo Simeunović je bio junak penal serije. Imao je tu svoju foru kad krene i nastavi na tu istu stranu. Dosta igrača se zbuni, jer misle ako se cimnuo u jednu, da će se baciti u suprotnu stranu. Tako je Mijat “popio” foru.

GLAS: Kakav je bio rad sa tadašnjim trenerom Milanom Živadinovićem?

VIDAKOVIĆ: Živa je bio stara škola trenera, ali to više ne prolazi. Mi smo ga istrpjeli. Bio je interesantan. Imao je priču. Recimo ja sam se uvijek puno bunio kod njega. I kad god se pobunim, on mi kaže: “Šta se ti izbeglico stara buniš, dobro smo te primili da te spasimo. Nemoj da te vratimo”. Uvijek nas je savjetovao da se lijepo oblačimo, odijelo, kravata i te fore. Ne pita se džaba kad obučeš odijelo, koga si krenuo da prevariš.

GLAS: Ima priča da ste igrali za polutke, da nije bilo para u Zvezdi.

VIDAKOVIĆ: Ta priča je malo izbačena iz konteksta. Zvezdini računi su bili blokirani, kao i svima iz tadašnje Jugoslavije, ali plate su bile redovne. Sjećam se da u moje vrijeme plate nisu kasnile ni dana. Doduše situacija je bila komplikovana. Isplaćivali su nas u dinarima, pa smo morali juriti na Zeleni venac da mijenjamo pare, da kupimo njemačke marke. Tada je bila neviđena inflacija. U jednom danu ljudi su prestali da mijenjaju cijene, jer nije imalo smisla. Recimo ujutro naručite kafu, dok vam donesu račun, druga je cijena. Ljudi su držali cijene u markama. Dok primiš platu i dođeš do prvog dilera izgubiš recimo 200 maraka. Međutim, mi fudbaleri smo u to vrijeme bili privilegovani u odnosu na recimo profesore, doktore. Iskreno, nismo osjetili tu krizu. Recimo bila je kriza za gorivo. Imali smo svoju pumpu, tačnije pumpadžiju, koji je navijao za Zvezdu, pa nam je davao preko reda gorivo. Igrati u Zvezdi nije bilo strašno koliko se priča.

GLAS: Iz Zvezde ste otišli u Betis, tamo ste doživjeli tešku povredu od koje se nikad niste do kraja oporavili.

VIDAKOVIĆ: Kad sam 1994. godine došao u Španiju mislim da nije bilo kluba koji nije imao igrača iz bivše Juge. Bili smo jako cijenjeni. Što se povrede tiče, nije bila toliko opasna, strašna, ali se situacija iskomplikovala. Imao sam lagano istegnuće ligamenata, ali je oporavak išao sporo, ni poslije dva-tri mjeseca nije mi bilo bolje. Malo je napukao ligament, a to je utvrđeno tek kada su mi uradili atroskopiju. Kad su već “ubacili kameru” riješili su da izvrše neku hiruršku intervenciju, poslije koje sam dobio infekciju. Imao sam kasnije velikih problema, čak dvije godine su mi bile potrebne za oporavak i nikada nisam uspio 100 odsto da se vratim.

GLAS: Propustili ste i Mundijal u Francuskoj 1998. godine.

VIDAKOVIĆ: To je bilo najgore. Sa suprugom sam umjesto u Francusku otišao u Polineziju, odnosno na Bora Boru, da bi što lakše prebolio neodlazak na Mundijal. Tamo nije bilo ni televizije.

GLAS: Bili ste asistenta selektora reprezentacije Srbije 2006. i 2007. godine u vrijeme Havijera Klementea.

VIDAKOVIĆ: Jedino je mene poznavao od svih koji su ponuđeni da mu budu saradnici. Trenirao me je u Betisu. Znam ga dobro. Recimo nikad mu nisam čitao šta pišu naši mediji. Jako je osjetljiv na mišljenja novinara. Kod nas ljudi poslije svakog poraza puno kritikuju. Uvijek se javljaju pretendenti da njegovu poziciju koji “pljuju” po reprezentaciji. Znate kako to kod nas ide. Ma u principu svuda je tako. U tim kvalifikacijama igrali smo dobro protiv svih velikih ekipa. U Kazahstanu recimo izgubimo 2:1. Odvedu nas na neku livadu, trava do koljena, teren katastrofa. Nije to opravdanje, ali tek smo počeli stvarati ekipu, imali smo mlad tim. Pravili smo novu generaciju. Nema puno vremena za pripreme. Stranac na klupi, treba i njemu vremena da sve upozna. Trebaš žrtvovati jedan kvalifikacioni ciklus da bi napravio rezultat. Tako je i bilo, Radomir Antić je poslije napravio rezultat.

GLAS: Bili ste na pragu da preuzmete kormilo Betisa, šuškalo ste da ste nadomak klupe Sarajeva. Koliko je bilo istine u tim pričama?

VIDAKOVIĆ: Bio sam jako blizu da preuzmem Betis. Zaredali su sa porazima, a ja sam vodio drugi tim. Sve je bilo dogovoreno i odjedanput se sve promijenilo. Ne znam zašto su odustali, ostavili su trenera. Poslije toga sam otišao u Honduras. Što se Sarajeva tiče nisam imao nikad nijednu ponudu na stolu. Uvijek se sve svodilo na neke priče. U periodu kada se pričalo o tome, da sam dobio konkretnu ponudu, preuzeo bih “bordo” tim. To je moj klub. Taj klub me je stvorio kao čovjeka, kao igrača, dali su mi hljeb u ruke. Zahvalan sam im na tome i ništa mi ne duguju, niti ja njima. Ako nekad dođe do neke zvanične ponude, bilo bi lijepo.

Nezanimljivi Maldivi

GLAS: Jedno od najzanimljivijih iskustava nosite sa Maldiva. Šta radite sad?

VIDAKOVIĆ: Trenutno sam u Madridu i čekam novi posao. Početkom pandemije dobio sam ponudu sa Maldiva, vidio sam da su zona bez “kovida”, da može da se normalno živi i prihvatio sam. U tom trenutku mi nije bio bitan ni novac samo da se izvučem iz Madrida. Iskreno, “kovid” mjere su bile nepodnošljive i zato sam otišao na Maldive. Kako god vam zvučalo, malo je dosadno na tom malom ostrvu gdje sam bio. Za mjesec dana sve upoznaš. Živio sam relaciji trening-kuća. Nekad odem na kafu i to je to.

Ne očekuje puno od “orlova”

GLAS: Šta očekujete od Srbije na Svjetskom prvenstvu u Kataru?

VIDAKOVIĆ: Ne očekujem puno. Ovo dosad što su uradili je veliki uspjeh. Dugo momci igraju zajedno. Normalno je da igraju sve bolje. Oni su sad na vrhuncu. Imaju dobrog selektora, koji je harizmatična ličnost, neko ko im je trebao kao vođa. Imaju i dobru atmosferu. Imaju jako tešku grupu. Švajcarska i Brazil su ozbiljne ekipe. Ako prođemo u drugi krug, za mene je to ogroman uspjeh.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana