Generacija Borca iz 1988. prisjetila se uspomena o osvajanju Kupa

Darko Pašagić
Generacija Borca iz 1988. prisjetila se uspomena o osvajanju Kupa

Banjaluka - Posijedjele glave i naborana čela nisu mogli da umanje vedri duh i raspoloženje članova čuvene ekipe banjalučkog Borca koja je 11. maja 1988. godine otišla prežaljena u Beograd, a poslije megdana sa Crvenom zvezdom i pobjede od 1:0 vratila se u grad na Vrbasu sa peharom i ovjenčana slavom.

Iako je od tada prošlo 30 godina, čak tri puta više nego u čuvenoj pjesmi Tonija Montana “Deset godina je prošlo kao tren”, veći dio te generacije okupio se u restoranu “Stara Ada” da se prisjeti tog vremena kada je fudbal bio više od igre i kada je Borac bio zaštitni znak Banjaluke... Iz startne postave tu su bili Stojan Malbašić, Mario Mataja, Damir Špica, Milorad Bilbija, Amir Durgutović i Božur Matejić, kao i petorica igrača koji su tokom te sezone nastupili u mečevima Kupa, golmani Anton-Tončo Jakovljević, Željko Babić, Albert Pobor, Veselin Kovačević i Željko Vranješ. Bio je tu već legendarni predsjednik Mesud Mulaomerović, članovi uprave Živko Stanić, Džavid Gunić, Zoran Kalinić, Stojan Davidović... pomoćni trener Nenad Gavrilović, fizioterapeut Milenko Kaurin... Tu je bio i veći dio današnje klupske uprave sa predsjednikom Brankom Kovačevićem na čelu, potpredsjednik Vico Zeljković, direktor Dejan Lukendić... i brojni drugi gosti.

Durgutović je asistirao kod gola Senada Lupića u 60. minutu.

- I sada kada se prisjetim utakmice i svega prije i poslije nje, naježim se. Malo ko je vjerovao da možemo bilo šta napraviti u Beogradu, ali zato smo se mi potajno nadali čudu. I taj tračak nade na kraju je pobijedio Crvenu zvezdu, koja je tri godine kasnije postala prvak svijeta. A sam početak puta ka glavnom gradu Jugoslavije nije navodio na dobro. Autobus se pokvario čim smo izašli iz Banjaluke, a drugi koji je došao po nas bio je onaj gradski, sa drvenim stolicama. Nekako smo došli do Beograda, a kada smo htjeli njime da se parkiramo na Stadionu JNA, čuvar nam to nije dozvolio misleći da smo navijači. Tek poslije nekoliko minuta uspjeli smo da ga ubijedimo da smo fudbaleri Borca, o čijem će podvigu nekoliko časova kasnije maltene pričati čitav svijet - rekao je kroz smijeh Durgutović.

Borac je ostao jedini drugoligaš koji je osvojio pehar maršala Tita. Tome se niko nije nadao ni u Beogradu.

- Na svečanom prijemu poslije finala svi su prilazili da nam čestitaju. Među prvima su bili fudbaleri Partizana, a koliko je naš uspjeh bio neočekivan najbolje govori podatak da je pred nas iznesena torta i to zamislite crveno-bijele boje sa fudbalskom loptom - naglasio je Mataja.

Matejić je ostao zabilježen za sva vremena kao sjajni dribler, od kojeg su strahovale protivničke odbrane.

- Naš uspeh je stvarno bio istorijski, ali ono što se meni urezalo u pamćenje i što mi skoro svakog dana dolazi pred oči je ona nepregledna masa ljudi ispred “Boske” koja nas je dočekala. Iz hiljade grla čulo se “Borac, Borac”, ali i pesma “Procvetala bela lala, uzeli smo Kup maršala”. I sada se naježim kada se setim toga - rekao je Matejić.

Na rastanku su poželjeli da njihov Borac ponovo postane strah i trepet za rivale, ali i da se ponovo okupe i prisjete se tih ljepših i srećnijih vremena.

Počast Karaliću

Dan prije finalne utakmice trener Borca Husnija Fazlić izdiktirao je početni sastav Banjalučana, u kojem nije bilo golmana Antona-Tonče Jakovljevića, već je među stative postavljen iskusni Slobodan Karalić. To je razljutilo Jakovljevića, koji je nestao iz hotela i vratio se u Banjaluku. Naknadno je pozvan Željko Babić, koji je u finalu bio rezervni čuvar mreže. Jakovljević i Babić su se prisjetili tog vremena i zajedno sa svim prisutnima odali su počast pokojnom Karaliću i tadašnjem direktoru Miloradu Slavniću.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana