Malo igrača koji igraju bolje u reprezentaciji nego u klubu: Za njih je državni grb na prvom mjestu
BANjALUKA - Malo je igrača koji iz uglavnom objektivnih razloga bolje partije pružaju u reprezentaciji nego u klubovima. Manje vremena za uigravanje sa saigračima, drugačiji koncept selektora i ono što je možda najvažnije, skoro da nema mogućnosti greške i da se svaka plaća neodlaskom na veliko takmičenje ili krahom na njemu.
Ali uvijek ima i izuzetaka. Na sreću reprezentacije Srbije jedan od njih je Aleksandar Mitrović, koji je i minulih godina, koje što prije želimo da zaboravimo, bio usamljeno ostrvo u moru posrtanja “orlova”. Start kvalifikacija za Mundijal u Kataru napadaču Fulama došao je kao melem na košmarnu sezonu. Za neke je možda iznenađenje njegovih pet golova na tri meča, ali gledajući prethodni period, to se na neki način moglo očekivati, posebno jer ga je dugo mučio promašen penal u baražu protiv Škotske.
Vels, golf, Real. Tim redom. Čuveni natpis na zastavi sa kojom je ne tako davno pozirao Geret Bejl. Nekada najskuplji igrač svijeta noseći dres Reala ili Totenhema samo u rijetkim prilikama nas podsjeti na ono šta može, dok je u reprezentaciji uvijek na najvišem nivou. Odveo je svoju zemlju do četvrtfinala Evra prije pet godina u debitantskom nastupu, a dobro se pokazao i na startu ovih kvalifikacija u trenucima, dok mu kod Žozea Murinja baš ne cvjetaju ruže.
Dok se Mitrović i Bejl uglavnom bore da odvedu svoje zemlje na velika takmičenja, među velesilama ima igrača sličnih navika. Jedan od njih svakako je Olivije Žiru. On nikad ranije bio napadač koji garantuje 20+ golova u sezoni, ali je neko bez koga Francuska Didijea Dešampa ne može da se zamisli. Snažni centarfor u potpunosti se posvetio kolektivu i bez pogovora ispunjava zadatke koje je selektor stavio pred njega. Njegove spuštene lopte i otvoreni prostor koriste Kilijan Mbape i Antoan Grizman pa su “trikolori” manje-više rutinski stigli do titule prvaka svijeta u Rusiji.
U ovu grupu spada i Lukas Podolski, jedan od najvažnijih članova “pancera” u prethodnih petnaestak godina. Njegove sjajne partije krunisane su osvajanjem Mundijala u Brazilu i to u trenucima kada je u Arsenalu bio potpuno u drugom planu. Igrao ili ne u klubu, imao je zagarantovano mjesto kod Joakima Leva i vrlo važan uticaj na igru Njemačke.
Slično se može reći i za Fernanda Toresa, momka koji je najbolje partije u karijeri pružao kao tinejdžer u Atletiku. Pod svjetlošću reflektora bio je i na početku mandata u Liverpulu, a onda se izgubio lutajući od kluba do kluba. Međutim, u reprezentaciji je uvijek bio na visini zadatka, a golovi u finalima Evra 2008. i 2012. godine te titula šampiona svijeta iz 2010. samo su potvrda da je bio neizostavan dio najbolje generacije “furije”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
