Legendarni Duško Radinović za “Glas Srpske”: Propustio sam Bari, Mundijal i Evro, Tokio nisam smio!

Kažu da nije baš preporučljivo počinjati tekst sa tuđim citatima, ali ono što je Marko Marković izgovorio u mikrofon Radio Beograda tog 8. decembra 1991. godine ostaje za vijek vijekova. Jedan od junaka tog podviga bio je i Duško Radinović - Braca. Tada nenadmašni desni bek, danas prosvjetni radnik u dalekoj Švedskoj rado se odazvao pozivu “Glasa Srpske”, da se, dok čeka novu utakmicu na Mundijalu, prisjetimo i tog i mnogih drugih detalja iz njegove bogate karijere.

- Nisam igrao finale u Bariju i jako teško mi je to palo. Otišao sam kod tadašnjeg trenera, danas nažalost pokojnog Vladice Popovića i rekao sam mu otvoreno: “Vladice, ne računaj na mene u naredna tri prvenstvena meča prije finala u Tokiju”. On me je shvatio, to je bila moja odluka. Prosto, nisam mogao sebi da dozvolim luksuz da propustim još jedno finale. Klub je mogao i da me kazni zbog toga, ali nisu. Čvrsto sam riješio. Plašio sam se da mi ne ode nešto, da se opet ne povrijedim. Vladica je bio veliki, shvatio me je i rekao: “Duško, imaš ove tri sedmice da se spremaš”. Zahvalio sam mu i bio 120 odsto spreman za finale u kojem smo slavili - istakao je Radinović.

GLAS: Kakve emocije danas u Vama budi 8. decembar?

RADINOVIĆ: Kako koja godina prođe, emocije su sve jače. Što je čovjek stariji, više se sjeća tih dana. To je nešto što ostaje za sva vremena, kao da je juče bilo. Stvarno nemam običaj prvi da pričam o tome, tek kada me ljudi pitaju. Mnogi prijatelji šalju mi čestitke na ovaj dan ili za 29. maj, kad smo bili prvaci Evrope.

GLAS: Rano ste u finalu protiv Kola Kola ostali bez isključenog Dejana Savićevića.

RADINOVIĆ: Nije baš bilo to za isključenje, ali sudija je tako odlučio. Ostali smo bez jednog velikog igrača, ali smo se uspjeli skupiti, a poslije kao da smo dobili krila. Osjetili smo nepravdu. Mislim da smo dobili dodatnu snagu da utakmicu privedemo kraju kako smo i priveli. Oni su igrali dosta prljavo, ali smo mi na to bili upozoreni. Igrali smo jednostavno svoju igru, nismo se puno obazirali na njih. Znali smo ko smo i šta smo, odnosno znali smo šta trofej znači za nas igrače, za Zvezdu, Srbiju i Jugoslaviju.

GLAS: U tom periodu stanje u zemlji nije bilo nimalo sjajno, već su krenuli sukobi.

RADINOVIĆ: Već se u Hrvatskoj pucalo. Bilo je stvarno teško vrijeme, ali mislim da su te pobjede i titule mnogo značile za naš narod.

GLAS: Rat u Hrvatskoj, pa u BiH uslovio je da utakmice Kupa šampiona igrate kao domaćini u Beču, Bukureštu, Budimpešti, Sofiji i Atini.

RADINOVIĆ: Da smo mogli igrati na domaćem terenu utakmice, mislim da bi igrali bar finale, ako ne bi ponovo i osvojili Kup šampiona, odnosno tada već Ligu šampiona, jer se te godine igralo po grupama. Šta ćeš, mi važnu utakmicu protiv Sampdorije igramo u Sofiji. Stadion prima 10-15 hiljada ljudi, nije to ta atmosfera. Igramo sve na strani, svi razmišljaju kako bi išli iz kluba. Nismo bili fokusirani na fudbal.

GLAS: Posljednji ste iz te Vaše generacije otišli u inostranstvo. Iz šampionske ekipe otišli ste u Švedsku, u Degerforš, pa kasnije u Brage, potom u Malme. Da li je to greška?

RADINOVIĆ: Uf, ne znam šta bih vam rekao. Prvo, ne volim da pričam o tome, jer prosto ne znam da objasnim zbog čega, kako. I u Švedsku kad sam došao, ljudi su me to pitali i konstatovali da igrači kao ja idu u jače lige, lige “petice”. Ima ona narodna, ko zna zašto je to dobro. Govorili su mi da je Njemačka idealna za mene, za moj karakter, način igre. Iskreno, nisam ni pretpostavljao da ću doći u Skandinaviju, ali ima to sve svoje.

GLAS: Karijeru ste počeli u OFK Titogradu koji je uvijek bio rasadnik talenata.

RADINOVIĆ: U tom klubu uvijek je bilo dobrih igrača. Recimo Refik Šabanadžović. Nas dvojica smo tu igrali godinu dana, kad smo imali 18, 19 godina. Onda je on otišao u Željezničar, a ja u Sutjesku. Pola naše ekipe je prešlo u Budućnost.

GLAS: Kako pamtite četiri godine provedene u Nikšiću? Sutjeska je kao rijetko koji tim u tadašnjoj zemlji bila istinska fabrika velikih asova. Nikola Rakojević, Miloš Drizić, Pero Giljen...

RADINOVIĆ: Bio je tu i Miloš Bursać, pa Radoman Grbović i šta ti ja znam. Nikšić je specifična, prava fudbalska sredina. Ljudi tamo vole fudbal, dobri igrači su išli tamo.

GLAS: Kako je došlo do transfera u Crvenu zvezdu, ko vas je gledao, s kim ste pregovarali?

RADINOVIĆ: Gledao me je Pižon Petrović, zatim pokojni Zoran Antonijević, čuveni Vukašin Višnjevac me je preporučio Zvezdi. Kad me je Dragan Džajić zvao, rekao mi je da su me gledali više puta.

GLAS: Dolaskom Ljupka Petrovića za trenera sve je za Vas krenulo kako se samo poželjeti može.

RADINOVIĆ: Da, ali prvo me je pokojni Dragoslav Šekularac dočekao. Kod njega sam malo igrao, malo ne, ali kad je stigao Ljupko, procvjetao sam.

GLAS: Da li je tačno da je razradio posebne mehanizme po kojima je ekipa igrala?

RADINOVIĆ: Jeste, u svakom trenutku sam znao gdje će Binić ići, Savićević takođe, kao i Prosinečki. On zna tačno kad ima loptu gdje ja dolazim. Lako je pričati o tome, ali treba to sprovesti na terenu. U fudbalu su najkompleksnije one stvari koje naoko izgledaju jednostavno.

GLAS: Igrali ste desnog beka, danas je prava oseka igrača na vašoj poziciji u srpskom fudbalu, reprezentaciji, Zvezdi. Šta je to toliki problem napraviti jednog beka?

RADINOVIĆ: Ovako, desni bek mora biti tehnički potkovan, brz, da ima dobru kondiciju i odgovornost, da neko preko njegove strane ne napravi višak. Zahtjevi u modernom fudbalu su veliki. Danas bekovi rješavaju utakmice. Treba dosta da se radi, da se poštuju ti bekovi, da budu plaćeni.

GLAS: Možete li da se sjetite neke anegdote iz perioda provedenog na “Marakani”?

RADINOVIĆ: Sjećam se jednog perioda... Pančev tri utakmice nije dao gol. To je čovjek koji na svakoj utakmici daje jedan ili dva gola. Golgeter. Zlatna kopačka. I sad on veže, da li dvije ili tri utakmice bez gola. Odmah je počelo da se piše. Znaš ono: “On ne može, on se ne kreće...” Standardna priča da se kritikuje neko. Ne sjećam se doduše koja je utakmica, ali sjedimo u karantinu u hotelu. Mile Belodedić, Sloba Marović, Ilija Najdoski i ja. I tako u priči ja mu kažem: “E, Pančev, danas ćeš ti dati jedno dva gola, sigurno. Danas moraš dati dva gola, da prekineš ove priče”. On se smije. I tako je bilo. Prvo mu ja zavrnem, poslije mu Marović zavrne. Ta priča, to među nama, to je bilo nešto istinski drugarski.

Borac

GLAS: Kakva su Vam sjećanja na Borac, Banjaluku?

RADINOVIĆ: Mislim da sam jednom igrao protiv Borca. Dobili su nas 2:1, kada je igrao Zoran Batrović za “crveno-plave”. -

GLAS: Da li je tačno da ste živjeli za publiku, kao ona za vas.

RADINOVIĆ: Kako ne, kako ne. Pa mi smo uvijek bili tu za i uz naš narod, slike, autogrami, obavezno, svako nam je mogao prići, bili smo normalni momci. Ljudi su nas voljeli, dolazili su na tribine bez obzira protiv koga igramo. Trudili smo se višestruko da im vratimo na terenu.

GLAS: Uspijevalo vam je to pogotovo na putu do trofeja Kupa šampiona. Sve je krenulo od Grashopersa, protiv kojeg ste u Cirihu i Vi dali gol.

RADINOVIĆ: Već od tog dvomeča smo pokazali da možemo do vrha, a naše samopouzdanje je bilo takvo da smo od prve utakmice išli da osvojimo pehar. Poslije svake utakmice osjećaj da možemo je jačao. Publika je to isto osjećala. Stadion je bio pun stalno. Igramo recimo protiv Lirije i dođe 80 hiljada ljudi, to nešto znači. Ti ljudi su došli nas da gledaju, ne našeg rivala.

GLAS: Bajern u Beogradu, to je bila neviđena utakmica.

RADINOVIĆ: Neviđeno, nije bilo dovoljno karata. Preko 20 hiljada ljudi ostalo je oko stadiona. Ogromna je to stvar. To nas je vratilo. U Minhenu smo ih recimo rasturili. Oni su bili bolji u tih prvih 20 minuta, sve ostalo vrijeme u dvomeču je prošlo u našem znaku, ali opet moraš da imaš malo sreće.

GLAS: Niste igrali u finalu Kupa šampiona, povreda je bila jača od želje?

RADINOVIĆ: Nikad do tada nisam bio povrijeđen, toliko me je to pogodilo. Evo i sad kad pričam o tome, nije mi dobro. Tri dana pred finale u Bariju osjetio sam da mi je otišla loža. Probao sam sve da zaigram, ali nisam mogao. Osjetio sam da neće ići, prijavio sam bol, jer bolje da igra neko 100 odsto spreman, nego da ja probam par minuta, pa da me odmah mijenja. Takav sam čovjek, ne mogu da lažem. Za mene su klub i saigrači na prvom mjestu.

Srbija “tanka”

GLAS: Kako ste vidjeli nastup Srbije na Svjetskom prvenstvu?

RADINOVIĆ: Trudim se da pogledam sve utakmice na prvenstvu. Što se nas tiče, tanki smo bili. Pravili smo neke greške koje nismo smjeli. Žao mi je što nismo uradili nešto više. -

GLAS: Da li je proslava tog trofeja nešto najljepše u Vašem životu?

RADINOVIĆ: Samo ću vam reći da to treba doživjeti. Od aerodroma Surčin do stadiona Zvezde išao je samo naš autobus, desnom trakom. Sa lijeve strane kolone ljudi stoje, mašu nam i pozdravljaju nas. To nikad neću zaboraviti i taj pun stadion koji nas je dočekao.

GLAS: Koliko se često čujete sa Vašim saigračima iz šampionske generacije?

RADINOVIĆ: Prije smo se češće čuli. Posljednji put svi smo se sreli 2001. godine na obilježavanju deset godina od Barija. Svake godine mi dobijemo poziv iz kluba na godišnjicu osvajanja Kupa šampiona, ali ne može čovjek od svojih obaveza da ode. Uglavnom kad god se vidimo, čujemo, to izgleda kao da smo se vidjeli juče.

GLAS: Da pređemo na temu reprezentacije. Zašto niste bili učesnik Mundijala u Italiji 1990. godine?

RADINOVIĆ: Ne znam, ne mogu da shvatim neke stvari. Bio sam spreman 120 odsto, ali izabrani su drugi, iskusniji igrači...

GLAS: Bili ste dio ekipe koja je trebalo da igra na Evropskom prvenstvu 1992. godine, ali su vas zbog sankcija vratili kući iz Švedske.

RADINOVIĆ: Tužno je bilo. Došli smo da igramo i poslije pet dana UEFA je odlučila da se vraćamo kući. Mnogo nam je bilo teško. Meni pogotovo, to je bila moja posljednja šansa za jedno takvo veliko takmičenje. Nisu mi dozvoli...Vratili smo se i to je uticalo na sve nas...Potcijenjeni smo kao nacija, fudbaleri i onda Danska osvoji titulu, a ušli su umjesto nas...O nekim stvarima iz moje karijere može knjiga da se napiše...

GLAS: Šta radite danas?

RADINOVIĆ: U Malmeu radim kao prosvjetni radnik u osnovnoj školi. Vodim drugi razred sa jednom koleginicom. Pomažem joj kao asistent. Još malo imam do penzije hahahaha.

GLAS: Pitaju li Vas klinci koje učite o karijeri, jesu li svjesni ko im je učitelj?

RADINOVIĆ: Pitaju oni stalno. Čuli su, ne mogu da vjeruju. Sve ih zanima, zašto ne treniram neku ekipu, eh to je opet nešto o čemu ne bih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.