Emotivna ispovijest Mirka brata Gorana Bunjevčevića legendarnog fudbalera Zvezde i Totenhema

Nažalost, prije nešto više od godinu dana, Goran Bunjevčević je u četrdeset petoj iznenada preminuo. Predstojeći dvomeč u Ligi šampiona pravi je povod da se evociraju uspomene na jedinog srpskog igrača koji je u karijeri nastupao i za crveno-bijele i za popularne "pijevce".

- Da je moj Goran živ, bio bi presrećan i uživao bi što se dvije njegove ekipe sastaju u Ligi šampiona - kaže Mirko Bunjevčević za "Novosti", Goranov rođeni brat koji je takođe bio dobar igrač, a sada je selektor Srbije za generaciju 2005.

- Meni je srce bilo prepuno kada je žrijeb sastavio Crvenu zvezdu i Totenhem baš zbog njega. Zvali su me ovih dana engleski novinari, kao i ljudi iz londonskog kluba, jer ga svi pamte po dobrom. Planirali smo da se u drugom meču u Beogradu napravi koreografija u znak sjećanja na Gorana, zato što je bio kapiten i Totenhema i Zvezde.

Mnogo mi je teško

Tuga za voljenim bratom kod Mirka je i dalje ogromna. Teško mu je bilo dok je pričao o uspomenama.

 - Bio sam veoma vezan za njega, još mi je mnogo teško. Imao sam u njemu savjetnika, kritičara, sve... Kad god sam u životu donosio neku važniju odluku, prvo bih otišao kod njega. Ljudi su ga cijenili zbog poštenja, ogromne pozitivne energije. Kao fudbalski funkcioner imao je vizije, ideje. U Zvezdi nije uspio, kao direktor reprezentcije htio je da se napravi sistem, maksimalno se posvetio da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo. Nažalost, nije otišao sa reprezentacijom u Rusiju.

Crveno-bijele boje zauzimale su navažnije mjesto u Goranovom srcu. Naravno, volio je i Totenhem u kome je proveo pet sezona, od 2001. do 2006. godine.

- Poslije četiri godine provedene u Zvezdi, osvojene dvije titule i dva Kupa, Goran je imao nekoliko ponuda na stolu. Tadašnji trener Totenhema Glen Hodl tražio je baš taj tip igrača, jer je cijenio defanzivce poput njega, da su mirni na lopti i razmišljaju u igri. Insistirao je da Goran dođe jer ga je gledao na meču sa Seltom i Mecom, kada je Druliću namjestio tri gola. Uslovi su bili odlični, na sastanku su se brzo dogovorili i potpisali ugovor na pet godina. Poziv tako velikog kluba nije mogao da se odbije.

Pošto su bili veoma vezani, Mirko je posjećivao brata kad god bi mu se ukazala prilika, jer je i on u to vrijeme igrao u inostranstvu.

- Nije mu bilo lako da se navikne na Premijer ligu i engleski stil. U prvoj sezoni je redovno igrao dok nije doživio povredu leđa, pa je bio problem da se vrati. Kada je kasnije Hodl otišao, promjenila se i koncepcija. Odigrao je 56 utakmica u Premijer ligi, dao dva gola. Uglavnom, povrede su ga omele da ostavi veći trag. Desio se i peh da ga je u jednom duelu centarfor Čelsija Džimi Flojd Halsenbajk udario glavom i povredio mu jagodičnu kost, pa je pauzirao tri mjeseca. Premijer liga je veoma teška i zahtijevna, u to vrijeme najviše se kod defanzivaca tražila snaga. Zato mislim da bi Goran mnogo bolje prošao da je otišao u Španiju ili Italiju, gdje se igrao tehnički fudbal.

Trebalo mu je mnogo da se navikne na ostrvska pravila igre.

Previše stranaca u ekipi

Mirko Bunjevčević je već imao uspeha u profesionalnoj trenerskoj karijeri, osvojio je mnogobrojne trofeje sa mlađim kategorijama Crvene zvezde. Izuzetno cijeni rad kolege Vladana Milojevića. - Napravio je velike stvari, ništa drugo ne može da se kaže za nekog ko je dva puta predvodio ekipu do Lige šampiona i jednom u Ligu Evrope. Meni kao nekom ko je vezan za Crvenu zvezdu jedino sada bode oči ogroman broj stranaca. Volio bih i da u prvom timu ima više igrača koji su ponikli u školi crveno-bijelih.

- Bilo je u početku problema. Nema karantina, na utakmice u ranijim terminima išao je kolima, prije toga bi sam doručkovao. Čudio sam se i ja kad sam dolazio da ga gledam... Treninzi su jednom dnevno, utakmica nekad bude i tri za nedjelju dana. Zato se traži da na terenu budeš kao gladijator, maksimalno spreman. Goranu nije bilo dobro u teretani kada je vidio da njegovi saigrači iz bendža izvlače 120 kg. Englezi imaju svoj sistem po kojem funkcionišu, ulažu ogroman novac, a da bi igrao, moraš da budeš reprezentativac svoje zemlje.

Mirko se rado prisjeća mnogobrojnih anegdota iz bratovljeve karijere na Ostrvu:

- Jednom je pao poslije žestokog starta i počeo da se previja. Publika u Engleskoj zviždi na takve stvari, oni vole da sve puca. Kad je čuo negodovanja sa tribina, ustao je uprkos jakim bolovima i nije mu se više padalo. Navijači su ga voljeli i cijenili, kao i svi u klubu. Tamo igrači imaju običaj da izlaze svake srijede i da u pabu piju do pet, šest ujutru. Goranu, koji je bio totalni antialkoholičar, svi su se čudili. Njima ništa nije bilo jasno kada on naruči vodu. Zato mu je Tedi Šeringem jedno vrijeme svako veče bacao kamenčiće u prozor i sjavetovao ga: "Goran, drinking, drinking". Međutim, oni daju na treningu i utakmicama sto odsto i to ne ne može da se objasni. Pitao sam ga kako je moguće da toliko trče, ako veče prije budu pijani. Rekao mi je da je klima dobra, uz to te i publika nosi.

Veliki broj prijatelja stekao je Goran igrajući za Totenhem.

- Bio je cimer sa Ukrajincem Sergejom Rebrovom, on je brzo otišao. Sa svima je imao dobre odnose, družio se sa Nijemcem Kristijanom Cigeom, sa Tedijem Šeringemom iako su Englezi malo hladni prema strancima. Ipak, najbliskiji prijatelj bio mu je Čileanac Gustavo Pojet. Dolazio je u Srbiju, mi se i danas čujemo telefonom. Moj plan je da slijedeće godine, na Drugom fudbalskom memorijalu Goran Bunjevčević, pozovem legende Totenhema, njegove bivše saigrače, da dođu u Beograd i odigraju protiv veterana Zvezde.

Poslije pet provedenih godina u engleskoj prestonici, Goran nije htio da ostane.

- Smetala mu je kiša u Londonu, sa suprugom i kćerkicom je odlučio da se vrati kući. Englezi su hladni, drugačije se živi. Nije mogao da ostane, sve ga je vuklo nazad. Bio je vezan za Beograd, Srbiju, Kordun. Rodio se u Karlovcu, tu su nam bili baba i deda. Svakog ljeta je išao na turnir na Kordun u Slavskom Polju, mjestu gdje žive Srbi povratnici. To mu je bilo ogromno zadovoljstvo i zato želim da mu i tamo napravim spomen-ploču, jer su ga ljudi dočekivali sa radošću - ponosan je na svog brata Mirko Bunjevčević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.