Zemlje u regionu oružjem kupuju političku naklonost NATO-a i Rusije

Veljko Zeljković, Aleksandar Stojanović
Zemlje u regionu oružjem kupuju političku naklonost NATO-a i Rusije

Temu naoružavanja u regionu ponovo je aktuelizovalo pomalo dramatično izvještavanje o opremanju kosovskih snaga bezbjednosti američkim oklopnim vozilima “hamvi”. Pojavile su se i senzacionalističke tvrdnje o navodnim planovima nabavke moćnih njemačkih tenkova “leopard”.

Iako je ovu teoriju Beograd označio kao malo vjerovatnu, a Priština demantovala, pitanje opremanja tih snaga i naoružavanja drugih država regiona vratilo se u žižu javnosti, a pogotovo kada je u javnost procurilo da bi Hrvatska od SAD mogla kupiti avione “F-15”, a Srbija od Kine protivraketni sistem “FK-3”, inače kopiju moćnog ruskog sistema “S-300”.

Veliku pompu izazvao je i podatak, da li slučajno ili ne plasiran, kako Hrvatska ima deset puta više savremenih oklopnih točkaša od Srbije, ali i da Crna Gora, ali i Sjeverna Makedonija navodno užurbano rade na obnovi i modernizaciji svojih vojnih snaga, a uz pomoć SAD, Njemačke, Turske i NATO-a.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je čak konstatovao da se čudne stvari dešavaju u regionu, te najavio ubrzano opremanje Vojske Srbije.

Otvoreno je mnogo pitanja, a jedno od njih je da li je počela trka u naoružavanju između država u regionu, da li su tačne medijske spekulacije, ali i koji su stvarni motivi za kupovinu vojne opreme? Da li se nešto sprema?

Ispod površine

Analitičari ističu da su novi vojni sukobi na prostoru Balkana u skoroj budućnosti malo mogući, te da se iza svega krije “puka potreba” pojedinih zemalja da obnove svoju zastarjelu vojnu tehniku, ali i određeni politički motivi.

Kupovinom oružja od određenih zemalja kupuje se, kako kažu, i zaštita tih istih država, ali i osigurava partnerstvo, odnosno njihova naklonost prilikom donošenja nekih strateških i važnih političkih odluka na međunarodnom planu. Jednostavno, prave se politički mostovi i pokušava napraviti “bezbjednosni kišobran”.

A kakvo je uopšte stanje u regionu? Kada se zagrebe malo ispod površine, dobija se prava slika stanja vojnih resursa, ali i potencijala odbrambenih snaga.

Bivša Jugoslavija se nekada smatrala četvrtom vojnom silom u svijetu. Današnje države koje su nastale raspadom Jugoslavije po vojnim potencijalima odavno su prestigle Mađarska, Rumunija, pa čak i Bugarska. Većinu naoružanja čini nasljeđe jugoslovenske vojske. Decenijama se gotovo ništa nije ulagalo u vojsku. U Hrvatskoj, primjera radi, gotovo da ne postoji odgovarajući PVO sistem, a i rok za upotrebu vojnih aviona “MiG-21” je pred istekom (do 2024.). Ako pogledamo i brojno stanje tenkova, BiH je na papiru ispred komšija sa “zapada”.

Crna Gora gotovo da nema artiljerije, a ako i ima, radi se o “muzejskim eksponatima”. Makedonija je na začelju gotovo svih “borbenih lista”, a albanska vojska postoji samo na papiru.

Najslabija tačka armija u regionu je vazduhoplovstvo. Stanje se kod nekih zemalja počelo poboljšavati kada su postale dio NATO-a. Međutim, ima i onih članica ovog saveza koje su odustale od modernizacije avijacije, već su naglasak stavile na borbene helikoptere. To su Slovenija i Sjeverna Makedonija.

Posljednjih godina NATO je zemljama u regionu, među kojima je i BiH, do sada donirao oko 110 miliona dolara vrijednu rashodovanu vojnu opremu. Neke zemlje su i same kupile nešto oklopnih transportera i pokoji helikopter. Sve u svemu - simbolično, ali i skupo po balkanskim mjerilima.

Ništa bolja situacija do prije par godina nije bila ni u Srbiji. “Krvna slika” je popravljena poslije nabavki vojne opreme i naoružanja iz Rusije, Francuske, Njemačke i Belgije, a najavljena je i saradnja sa Kinom, ali i SAD. Stigli su avioni “MiG-29”, nabavljen je ruski PVO sistem “pancir” i francuski “mistral”, kupljeni su i helikopteri, a vojska je opremljena i  domaćim oklopnjacima “lazar” i “miloš”.

Motivi

Prije četiri godine ukupan “vojni budžet” Srbije kretao se oko 20-ak miliona evra. I onda se sve naglavačke promijenilo. Vrijednost kupljene opreme se popela na milijardu evra.

- Jasno je da mora da se ulaže i da zato treba neizmerno mnogo novca za naše pojmove, s obzirom na to da treba obnoviti manje-više sve borbene sisteme. Takođe, jasno je i da nema nikakve trke u naoružavanju - ističe vojni analitičar i urednik portala “Balkanska bezbjedonosna mreža” Aleksandar Radić, komentarišući posljednja dešavanja i pojedine medijske spekulacije.

Kako kaže, prava istina je da su sve vojske u regionu uglavnom naoružane starom vojnom tehnikom. I one to sada pokušavaju promijeniti.

- Najviše na tom planu do sada je uradila Srbija. Ali, iza ovih kupovina, pored bezbedonosnih, postoje i politički motivi, koji su, čini mi se, trenutno primarni. Mislim da je predsednik Vučić shvatio da se kroz kupovinu oružja mogu uspostaviti i veoma važna strateška  partnerstva sa nekim od vojnih sila - smatra Radić.

Uvjeren je da su gotovo sve te velike kupovine diktirane upravo tim političkim mostovima koji se pokušavaju napraviti.

- Zato se u poslednje vreme kupuje i naoružanje iz EU, a spominje se i sklapanje višemilionskih vrednih vojnih ugovora i sa SAD  o isporuci bombardera. Amerikanci u ponudi nemaju takve avione, ali, eto, Srbija bi ih rado kupila. Sve je to jedna vrsta geopolitičke igre. A onda, kako bi se u srpskoj javnosti opravdali i pokrili ovakvi potezi, plasiraju se vijesti kako se svi u regionu naoružavaju. Istina, američko oružje kupuju i Crna Gora i Makedonija, ali radi se o osnovnim, a ne o strateškim vojnim sredstvima. Naravno da se i u ovom slučaju radi o političkim porukama koje se žele poslati. Obe zemlje su uzele lako oklopno vozilo JLTV, što nije nimalo slučajno - objašnjava Radić. 

Navodi i da je srpska javnost danima “bombardovana” kako Hrvatska ima deset puta više oklopnih točkaša od Srbije. Naglašava da se radi o lažnoj slici, jer se zaboravlja pomenuti da je Hrvatska ta ista vozila (“patrija”) kupila još 2007. godine.

Iz drugog ugla

Radićevo mišljenje dijeli politički i vojni analitičar portala “Obris - Odbrana i sigurnost” Igor Tabak iz Zagreba. 

Prema njegovim riječima, zemlje regiona kupuju oružje kako bi obnovile svoje zastarjele vojne sisteme.

- Većina toga što se sada nabavlja, ne računajući Srbiju, jesu bazična sredstva. Crna Gora je kupila laka oklopna vozila i nekoliko helikoptera. S druge strane, Hrvatska nije nabavila gotovo ništa novo. Ona kupuje korišćenu vojnu opremu od saveznika. Ako pogledamo ono što je Srbija počela nabavljati, vidjećemo da su oni uspjeli obnoviti ratno vazduhoplovstvo. To je nešto što se može vidjeti i u Bugarskoj ili Rumuniji, ali ne i u Hrvatskoj, koja to još uvijek nije uspjela - kaže Tabak, dodajući kako Hrvatska ne razmišlja o kupovini ruske ili kineske tehnike, jer ne želi “stavljati prst u oko NATO saveznika”.

Slaže se i sa konstatacijom da svaka velika vojna nabavka gotovo uvijek ima i političku komponentu, a koja je, kako je istakao, u slučaju Srbije jako izražena.

- Srbija je okružena NATO zemljama. Zbog toga ne mogu da razumijem njihov potez da kupe kineski protivraketni sistem. Od koga bi se oni njime branili? To je jedna čudna investicija koja sigurno ima jednu političku pozadinu - smatra ovaj hrvatski analitičar, napominjući da će Srbija biti prvi kupac ovog kineskog sistema u Evropi.

Objašnjava da je kupovina oružja, bar kada je u pitanju Hrvatska, komplikovan i spor proces, te da Srbija može lakše nabavljati svoju vojnu opremu, jer ne mora toliko voditi računa o transparentnosti samog postupka kupovine.

- Trudimo se da raspisujemo međunarodne tendere, koji nekada znaju biti izuzetno komplikovani, a što se može vidjeti i na primjeru bezuspješne kupovine američkih aviona od Izraela. Pored toga, Hrvatska ima problem i sa odbrambenim budžetom, jer NATO traži da on bude negdje oko dva odsto BDP-a. Mi trenutno izdvajamo oko 700 miliona evra za odbranu, a u budućnosti to bi trebalo da bude bar za trećinu više. Hrvatska ima velikih problema da to i sprovede - kaže Tabak.

Podvlači i kako Hrvatska danas nije u stanju da sprovodi bilo kakve vojne ofanzivne akcije, jer nema tu vojnu silu.

- U krajnjoj liniji i helikopteri “kajova”, koji su nabavljeni i kupljeni kao borbene protivoklopne letjelice, danas se koriste isključivo za izviđanje granica - kaže ovaj hrvatski analitičar.

Vojne prijetnje

Direktor Evroazijskog bezbjednosnog foruma, penzionisani srpski general Mitar Kovač, smatra da je posljednjih godina ipak primjetna izvjesna regionalna trka u naoružavanju.

- Ona je u dobroj meri limitirana finansijskim mogućnostima država u regionu. Sigurno da su aspiracije veće - kaže on.

Dodaje da države iz regiona žele veće i modernije vojne snage kako bi očuvale svoje nacionalne interese.

- Srbija poslednjih nekoliko godina mnogo radi na jačanju svojih oružanih snaga, ali za to postoji opravdana potreba, jer postoji realna vojna pretnja. Države regiona imaju naviku da svojataju srpske etničke prostore i pokušavaju da nameću svoja rešenja nasilnim sredstvima. To vidimo i na primeru BiH, gde se bošnjačka politička elita ponaša na način da celu BiH vidi kao svoju. Oni Srpsku vide kao neki teret iz prošlosti, kojeg bi se rado rešili unitarizacijom - navodi Kovač.

Podvlači kako i samo Kosovo može predstavljati veliki bezbjednosni problem, te da bi Srbija trebalo da uslovi dalje pregovore sa Prištinom stavljanjem tačke na priču o formiranju paravojne vojske Kosova.

- Nažalost, njeno formiranje pomažu pojedine zapadne zemlje. Ona ne može biti problem za Srbiju, ali može za naš narod u toj srpskoj pokrajini - kaže Kovač.

Upozorava kako i sama Srbija čini velike greške, jer izbor vojne opreme i naoružanja do sada nije bio dobar.

- Posle nabavke naoružanja iz Rusije, okrenuli smo se i prema drugim zemljama. Kupili smo francuske rakete “mistral”, a sada hoćemo i kinesku kopiju sistema “S-300”, koji po operativnim sposobnostima nije ni blizu originala. Poslednjih dana govori se i o kupovini nekakvih američkih bombardera. Srbija na ovaj način postaje sabiralište oružja. To u svakom smislu usložnjava obuku i upotrebu takvih sistema - naglašava ovaj penzionisani general. Kovač je mišljenja da se iza svega vjerovatno kriju “neki viši politički interesi”.

U svijetu kakav je danas sve je interes. Na prodaju je sve. Tako se može kupiti i sloboda, nečije mišljenje, ali i naklonost velikih svjetskih sila. I cijene za tako nešto su svakim danom sve veće. Pitanje je samo na koju stranu da se okrenu “mali” - prema istoku ili zapadu.

Ko je najjači

Kada se sve sumira, Vojska Srbije je u ovom trenutku slabija od oružanih snaga Rumunije i Bugarske, približne jačine je sa mađarskom armijom, ali je jača od oružanih formacija svih republika bivše SFRJ.

Ne lete ni “orao” ni “jastreb”

Oružane snage BiH formalno imaju 22 borbena aviona tipa “galeb”, “orao” i “jastreb”, ali nijedna od ovih letjelica nije u operativnom stanju. Od helikoptera, tu su ruski “Mi-8” i “Mi-17”, “gazele” i američki UH-1H. Operativno ih je samo sedam, mada su resursi na većini letjelica istekli ili pri kraju. Kada su u pitanju oklopne snage, tenkovi i oklopni transporteri, uglavnom se radi o dotrajalom vojnom resursu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana