Zašto je za sve Srbe važan 15. septembar: Jurišnim korakom do Banjaluke

Aleksandar Stojanović, Darko Momić
Zašto je za sve Srbe važan 15. septembar: Jurišnim korakom do Banjaluke

U svojim memoarima ban Vrbaske banovine Svetislav Tisa Milosavljević zapisao je da mu je, prilikom predaje dužnosti, kralj Aleksandar I Karađorđević rekao da “tamo žive najbolji Srbi u pogledu ljubavi prema otadžbini i patriotizma uopšte”.

Na Solunskom frontu bila je okupljena velika Saveznička vojska. Bilo je i brojnijih i spremnijih jedinica, ali ne i motivisanijih od srpskih, a među njima hrabrijih od Krajišnika. Nema svjetskog vladara, političara i vojskovođe kojeg poduhvat srpske vojske nije ostavio bez daha i izazvao divljenje. Svjetski mediji godinama poslije pisali su o junaštvu, a piscima i pjesnicima inat, rodoljublje i snaga bili su izvor inspiracije da napišu najljepše knjige i pjesme o ratnim dešavanjima tog vremena. Ipak, nepravedno i neshvatljivo, sjećanje na solunce godinama je zatirano.  Međutim, nakon više od stotinu godina, nepravda je djelimično ispravljena, jer su predstavnici Republike Srpske i Srbije odlučili da 15. septembar, dan proboja Solunskog fronta, obilježavaju kao Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Ova odluka obradovala je Srbe sa obje strane Drine, ali baš kao pri ulasku srpske vojske u Banjaluku 21. novembra 1918. godine, Banjalučani i Krajišnici su se posebno oduševili, jer teško je pronaći porodicu čiji član nije bio član srpske vojske ili stradao od ruke agresora u Prvom svjetskom ratu.

Mitski status

Proboj Solunskog fronta u srpskom narodu ima skoro mitski status. Ta sudnja bitka postala je temelj identiteta, ne samo srpske vojske, nego i cjelokupnog naroda. O rodoljublju su mnogi pisali od postanka čovječanstva, ali možda po prvi put u istoriji čitav svijet je svjedočio koliku snagu čovjeku daje nostalgija, ljubav prema rodnoj grudi, kući i porodici. Tadašnjeg srpskog vojnika nije mogla da zaustavi nijedno carstvo, oružje i sila. Iako geografski daleko, Banjaluka je bila na korak od oslobođenja. Junačkim vojevanjem, hrabrim jurišnim korakom Krajišnici su hitali ka Banjaluci, a na tom putu dali su nemjerljiv doprinos oslobođenju mnogih gradova na prostorima današnje Makedonije i Srbije.

Prvi svjetski rat izazvao je korjenite promjene u svim sferama života i ostavio snažan trag u Banjaluci, premda se grad tokom rata nije nalazio na prvoj liniji fronta. Srbi u Banjaluci i okolini bili su poslije 1914. godine izloženi surovoj političkoj i vojnoj represiji, koja je pogađala stanovništvo svih uzrasta i društvenih položaja. Zabranjen je rad srpskim listovima, kulturno-prosvjetnim društvima i organizacijama, mnoga lica su lišena slobode, internirana, uzeta za taoce ili im je konfiskovana imovina. Rat je Banjaluci donio privrednu stagnaciju, propadanje, siromaštvo i glad.

Događaj koji je obilježio život grada u Prvom svjetskom ratu bio je zloglasni Veleizdajnički proces od novembra 1915. do marta 1916. godine protiv 156 Srba, među kojima je bilo više uglednih intelektualaca i narodnih prvaka. Bio je ovo okidač za Srbe, ali i muslimane iz Krajine da se podignu protiv agresora i okupatora, a 25.000 Krajišnika pristupilo je srpskoj vojsci i krenulo u borbu za oslobođenje.

Direktor Arhiva RS Bojan Stojnić podsjeća da cilj Veleizdajničkog procesa nije bio da se kazne krivci, već da se zatre jezgro srpske nacionalne kulture u BiH i dokaže krivica Srbije za rat.

- Sud je odredio i visinu ratne odštete koju je Srbija trebalo da plati Austrougarskoj. Proces je izazvao veliku pažnju evropske javnosti i pokrenuo široku akciju za pomilovanje lica osuđenih na smrt. Banjaluka se tako našla na naslovnim stranicama evropske i svjetske štampe – kazao je Stojnić.

On podsjeća da je proboj Solunskog fronta u septembru 1918. godine nagovijestio skori slom Austrougarske na čijoj se teritoriji razvio pokret narodnih vijeća, privremenih organa vlasti.

- Na čelu Narodnog vijeća u Banjaluci našao se ugledni sveštenik Nikola Kostić. Jedinice Druge armije vojvode Stepe Stepanovića prešle su rijeku Drinu početkom novembra 1918. godine i potom postepeno oslobodile prostor BiH. Doček srpske vojske u Banjaluci 21. novembra 1918. godine bio je veoma svečan. Štampa je pisala kako od nastanka grada nije bilo “važnijeg ni svečanijeg dana, nego što je bio dan Svetog Arhanđela Mihaila 1918.” Ulice su preko noći dobile svečani izgled, na zgradama su bile izvješene srpske zastave, zidove i balkone pokriše ćilimi, a izloge dućana krasile su slike kralja Petra Karađorđevića. Oslobodioci su primljeni sa oduševljenjem, onako kako se dočekuju braća, oslobodioci, junaci i heroji - rekao je Stojnić.

Šta se događalo u Banjaluci

Istorija pamti ime srpskog odreda koji je 21. novembra 1918. godine ušao u Banjaluku - bataljon 13. puka “Hajduk Veljko”. Oslobodioci su dočekani parolama “Živio kralj Petar!”, “Živjeli osloboditelji!”, “Živjela Antanta!”, “dobro nam došli, braćo mila!”... Iako je javljeno da će srpska vojska kročiti u grad oko tri sata poslijepodne, ulice su se znatno ranije napunile znatiželjnim svijetom.

- Mnogi banjalučki muslimani izašli su na ulice obučeni u svečane tradicionalne narodne nošnje. Srpsku vojsku su dočekali predstavnici Narodnog vijeća. Majora Dragoljuba Bajalovića i kapetana Todora Ilića, prve srpske vojnike koji su kročili na tlo slobodne Banjaluke, najprije je pozdravio gradski podnačelnik Pavo Grgić riječima “U ime grada i građanstva Banje Luke srdačno vas pozdravljam i kličem Vama i junačkoj našoj vojsci. Dobro nam došli! Živili junački sinovi! Živili osloboditelji!”. Potom im se obratio predsjednik Narodnog vijeća Nikola Kostić sljedećim riječima “Željno očekivana braćo premila, dobro nam došli! Vijekovi su vas izgledali, gusle su vas dozivale, dobri junaci ginuli su sa imenom vašim na usnama, mnoge su se ruke u potaji širile, da vas prime u zagrljaj. I eto ispuni se san dugo snivani: Prvi put stupa noga srpskog vojnika na Krvavu Krajinu - hajdučko konačište Petra Mrkonjića... Blagoslovene stope vaše!” A major Bajalović je tom prilikom izjavio: “Dosta smo braćo krvi prolili dok smo vas oslobodili i još ćemo je proliti ako bude trebalo” – podsjetio je Stojnić.

Jedna od prvih odluka Gradske uprave po oslobođenju bila je, da u znak zahvalnosti zbog angažovanja na pomilovanju 16 Srba osuđenih na smrt na Banjalučkom veleizdajničkom procesu, najpoznatija gradska ulica ponese ime španskog kralja Alfonsa XIII. Nakon godina pauze, kao znak novog vremena, u Banjaluci je održana predstava “Jazavac pred sudom”. Bio je to prvi veliki kulturni događaj u Banjaluci netom po oslobođenju. To naravno nije slučajno, jer je Kočićevo djelo bilo književno najsmjelija i najuspješnija kritika omraženih austrougarskih vlasti.

- Nakon svečanog dočeka na željezničkoj stanici, u pratnji razdraganog stanovništva srpska vojska je ispraćena prema tvrđavi Kastel. U pravoslavnoj crkvi i džamiji održana su blagodarenja u čast pobjede srpskog oružja. Svečani govor održao je vladika Vasilije Popović, koji je oslobodiocima poručio da su svojim junaštvom “nadvisili Kraljevića Marka, nadmašili Starinu Novaka”. Kada je potom zasvirala srpska truba, jedna od prisutnih žena je izjavila “Danas smo konačno ustali iz mrtvih”! - kazao je Stojnić.

Predsjednik udruženja potomaka i poštovalaca oslobodilačkih ratova 1912 – 1918. Nebojša Kuštrinović, čiji deda je bio srpski dobrovoljac i nosilac Solunske spomenice, ističe da su se Krajišnici dali nemjerljiv doprinos oslobodilačkom ratu i proboju Solunskog fronta, te da su Krajišnici već od prvih dana rata počeli da pristupaju vojsci Kraljevine Srbije.

- Tadašnjoj vojsci Kraljevine Srbije nisu pristupali samo Srbi, već i muslimani iz Banjaluke i Krajine. Zanimljivo je da je jedan od dobrovoljaca i nosilaca Solunske spomenice i deda poznatog banjalučkog pekara Muharema Insanića.  Još od najmlađih dana slušao sam priče svog dede i njegovih drugara o njihovim poduhvatima. Bila je to jedna adrenalinska bitka, motiv da nakon godina okupacije uđu u slobodnu Krajinu bio je jači od svega i, kao što je svima poznato, srpska vojska jurišala je ispred ostalih saveznika i vrlo brzo stigla do Banjaluke, a onda dalje i do ostalih krajeva - rekao je Kuštrinović.

On dodaje da su Krajišnici, koji su se borili u Prvom svjetskom ratu, oduvijek njegovali duh i sjećanje na oslobodilačku borbu kraljevske vojske, te da su zauvijek ostali odani pobjedi izvojevanoj tih godina.

- Moj deda, koji je kasnije bio komandant u Bihaću, često je znao da se posvađa i naljuti na svog sina, mog oca, koji je bio u partizanima i uvijek je govorio da su Jugoslaviju stvorili kralj Petar oslobodilac i kralj Aleksandar ujedinitelj – naglasio je Kuštrinović.

Stradanje i progon stanovništva u danima Veleizdajničkog procesa probudio je saosjećanje svih u BiH, koji su, pogođeni nepravdom i agresijom Austrougarske, odlučili da pruže podršku našem narodu u Banjaluci.

- Veleizdajnički proces osudio je na smrt mladost Banjaluke i jedan knez iz Han Pijeska, koji je imao petoro djece, preko svog advokata ponudio je svoju glavu za jednog osuđenika koji je bio jedinac, kako se ne bi ugasila slavska svijeća u toj porodici - ispričao je Kuštrinović.

Ovo udruženju posljednjih godina intezivno radi na prikupljanju imena svih učesnika Prvog svjetskog rata iz Krajine, te prikuplja građa o junačkim poduhvatima istaknutih Krajišnika.

- Nastojimo da održimo taj duh i sjećanje, jer je ono godinama samo sporadično spominjano. Drago nam je da je taj važan datum izabran kao Dan srpskog jedinstva, jer malo koji događaj je Srbe ujedinio kao Prvi svjetski rat. Poštu oslobodiocima Banjaluke iz 1918. godine odala je i Gradska uprava, koja je dan oslobođenja, 21. novembar u Statut upisala kao drugi Dan grada - naglasio je Kuštrinović.

Iseljenici

O doprinosu Krajišnika u oslobođenju i ujedinjenju u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca bili su upoznati svi, a istoričar iz Beograda Aleksandar Raković kaže da je taj doprinos bio suštinski.

- Krajišnici su se pridružili srpskoj vojsci i iz same Krajine, ali i krajiško iseljeništvo iz Amerike je dolazilo i stupalo u dobrovoljačke redove. Ne možemo zaboraviti ni doprinos Mlade Bosne i Krajišnika u toj organizaciji, a naročito Gavrila Principa koji je bio iz Krajine - rekao je Raković.

On ističe da je identitet Krajine i identitet srpstva, te da prostor Krajine u današnjoj Republici Srpskoj čuva, ne samo identitet bosanske, nego i svih krajina iz kojih su Srbi u proteklom ratu protjerani.

- Baš kao i u prvom svjetskom ratu i danas je taj prostor i ljudi u njemu veoma bitan za celokupni srpski identitet. Oni i danas, baš kao i tada, žele da budu deo Srbije i tu se ništa neće promeniti - naglašava Raković.

Dan proboja Solunskog fronta, 15. septembar, je suštinski bitan, jer je srpska vojska nakon toga oslobodila prostor sve do Alpa i to je dovelo do ujedinjenja srpskog naroda. Sam čin vojne pobjede u Prvom svjetskom ratu, kada je granica pomjerena iz Šapca na Alpe, 600 kilometara na zapad, može se označiti i kao srpsko, a ne samo jugoslovensko ujedinjenje.

- Ovaj datum je dobar temelj i za budućnost i od velike je važnosti da se baš on obilježava kao dan srpskog jedinstva. Političkim odlukama treba stvoriti situaciju da granica između Srbije i Srpske ima status administrativne linije, koja ne bi predstavljala liniju razdvajanja - kazao je Raković.

Kralj Alfons XIII

Odmah po završetku Prvog svjetskog rata, jedna ulica u Banjaluci dobila je ime po španskom kralju Alfonsu XIII, koji je tu čast zaslužio zbog toga što je imao presudnu ulogu u pomilovanju 16 osuđenika na smrt u Veleizdajničkom procesu.

Nakon objavljivanja presude, tražena je pomoć sa svih strana kako bi se izbjegle smrtne presude. Među najzaslužnijim za pomilovanje optuženika bili su španski kralj Alfonso XIII i njegova majka, na čiju molbu je austrijski car Karlo pristao da ih pomiluje. Telegram iz Madrida o oslobađanju od smrtne presude dobio je Nikola Pašić, 28. marta 1917. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana