„Ti si sine još u majčinoj utrobi postao glumac”: Na današnji dan umro Bata Stojković

GS
„Ti si sine još u majčinoj utrobi postao glumac”: Na današnji dan umro Bata Stojković

Na današnji dan, prije 21. godinu, napustio nas je velikan srpskog glumišta, Danilo Bata Stojković.

Ljubitelji njegovog lika i djela ističu da je dominirao na filmskom platnu, a samo za „Balkanskog špijuna“ zaslužio je pet Oskara. Međutim, koliko je bio dobar glumac, svjedoči i njegova posvećenost pozorištu. Bio je toliko sugestivan, da je publika u pozorištu imala osjećaj da se svakome pojedinačno obraća.

Nikada u životu nije otkazao predstavu. Posljednju predstavu „Profesionalac”, odigrao je teško bolestan samo tri dana pred odlazak, na sceni koja danas nosi njegovo ime. Na komemoraciji povodom Batine smrti Dušan Kovačević, koji ga je nazvao Vlasnikom glume, a koji su njegove kolege prihvatile i tako ga zvale, je izjavio:

 „Ne znam da li je iko voleo pozorište kao Bata. Pred početak svake predstave ulazio je u garderobu maksimalno doteran, sa pažljivo odabranom kravatom. Govorio je: „Dobro veče deco, za vas sam se uredio, svaka predstava je za mene praznik i ja joj na ovaj način odajem počast.”

Bata je tokom karijere odigrao preko 80 pozorišnih uloga i snimio 68 filmova, više od 50 TV drama i 20 TV serija.

Iza sebe je ostavio neprevaziđene uloge u pozorištu i na filmu, zbog čega ga publika i danas obožava. Zvijezda jugoslovenskog filma i pozorišta, privatno je bio čovjek predan tradiciji. Na sceni je davao sve od sebe, ali zauzvrat nije tražio ništa. Čak ni na lične nepravde nije reagovao. Godinama je stanovao u garsonjeri, mada je potekao iz ugledne beogradske, trgovačke porodice kojoj su poslije Drugog svjetskog rata komunisti oduzeli imanje na Neimaru. Volio je društvo. Za njega je teatar bilo na prvom, kafana na drugom, a kuća tek na trećem mjestu. Pozorište je bilo njegova svetinja koju je neizmjerno poštovao.

Djetinjstvo i karijera

Danilo Bata Stojković je rođen 11. avgusta 1934. godine u porodici uglednog trgovca Alekse Stojkovića. Odrastao je na Čuburi i cijeli svoj život je proveo u Beogradu. O Beogradu i Čuburi svog djetinjstva i mladosti je volio da priča:

„Kad su me otac i mati vodili u šetnju, u susretu sa nekim su govorili taj čovek je takav i takav. Kloni ga se ili imaj poverenja u njega. O mani se govorilo kratko, o vrlini bogato i dugačko. Odmah su vas učili kako da vrednujete ljude. Čak i u mangupskom kraju, kao što je bila Čubura, tačno se znalo, gde je mesto starijem a gde mlađem, i kako se kome obraća”.

Iako ga sa filma pamtimo u nešto kasnijim i srednjim godinama, još od mladosti je bio „zaražen virusom glume“. Jedan od prvih velikih uspjeha doživjeo je u predstavi „Krčma na glavnom drumu”. Čuveni srpski glumac Dobrica Milutinović je bio u publici i poslije predstave mu je prišao i rekao – „Ti si sine još u majčinoj utrobi postao glumac”.

I pored ovih pohvala, nije sve krenulo dobro po njega na početku karijere. Svoju profesionalnu karijeru započeo je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali nije imao dobre kritike.

Sa svega deset epizodnih uloga, dobio je otkaz i okarakterisan je kao antitalenat. U kuloarima su ipak kolale priče da je napravio eksces i potukao se. Ipak, tu se nije obeshrabrio. Skućio se u Ateljeu 212, čiji je stalni član ansambla postao 1962. godine i tu se zadržao do kraja.

Poslije niza zapaženih pozorišnih uloga, „netalentovani” Bata zablistao je u crno-bijelom filmu „Izdajniku” iz 1964. godine. To je ujedno označio njegov upliv u vode „pokretnih slika” i početak, ispostaviće se, berićetne karijere. Zbog TV-a je postao Bubuleja. U sjajnoj seriji „Diplomci” o vječitim studentima i zgubidanima, zaigrao je ruralnog grubijana Dušana Bubuleju, koji se odlikovao i specijalnim nošenjem beretke. Zbog te uloge, Bata je dobio i jedan od prvih svojih glumačkih nadimaka.

Ipak, i pored toga, nikad pretjerano mario za televiziju. Bio je mišljenja da televizija kvari sve kultivisano na sceni žustrim stvaranjem programa. Smatrao je da televizija prvenstvo treba da služi da informiše narod, dok je teatar pravo mjesto za upoznavanje umetnosti.

- Nemam dovoljno vremena da pravim pomodarske uloge. Interesuje me rezultat - govorio je.

Pravi bum u karijeri doživljava s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih u ulogama malog, narodskog čovjeka, sa svim svojim zabludama. Bata je tim ljudima davao duha i simpatije, iako bi vrlo lako te uloge u rukama nekog drugog mogle dovesti do nečega sasvim desetog i ne toliko pozitivinog.

Saradnje sa Dušanom Kovačevićem i Slobodanom Šijanom ostaju kao vrhunci glumačke umjetnosti kod nas. Laki Topalović iz „Maratonaca” i Brka germanofil u „Ko to tamo peva” su veličanstvene bravure glume sa ovih prostora, nekad, sad, ali i biće za sto godina.

Ako moramo da izdvojimo ipak jednu ulogu koja se posebno ističe, to je lik Ilije Čvorovića u filmu „Balkanski špijun”. Odabran od strane reditelja Božidara Nikolića se toliko uživio u ulogu da je vodio višesatne telefonske razgovore sa scenaristom Kovačevićem. Ova kolaboracija dvojice umjetnika vrhunac je doživjela tokom jedne probe. Naime Kovačević, oduševljen onim što vidi, zaustavio je probu, prišao Bati Stojkoviću i iz duše izgovorio: „Bože, Bato, ti igraš to kao da si ti pisao!”

Kako je upoznao najveću ljubav

Najveća ljubav njegovog života je bila inspicijentkinja Ataljea 212. Olga Teodorović, koja je u tom pozorištu provela čitav radni vijek, stajala je iza silnih uspješnih predstava, ali i iza Bate. Upoznali su se u pozorištu, u zgradi Borbe. To im je bio drugi dom, provodeći tamo više vremena nego kod kuće. Preko tri decenije bila je njegov oslonac. Rekli su sudbonosno „Da” u decembru 1991. godine, nakon što se glumac razbolio. Zakletva na vjernost i ljubav trajala je dok ih smrt nije rastavila.

„Profesionalac” je predstavu koju je Bata do kraja svog života glumio u „Zvezdara teatru”. Na molbu mladih glumaca Slovenskog narodnog gledališča, 13. februara 2002. godine reprizirao je "Profesionalca" po 416. put. Dva dana nakon toga, pada u bolnički krevet iz kog više nije ustao. Preminuo je 16. marta iste godine. Prema njegovoj želji, nije pokopan u Aleji zaslužnih građana, već je njegova urna položena u rozarijumu beogradskog Novog groblja.

- Za njim su najviše žalili ovi na Kaleniću zato što je kupovao od srca. Dođe i kaže - Daj sto crvenih i još sto žutih ruža, a taksisti mu pomažu da mi ih donese. Punila sam kadu jer nisam znala gde više da stavljam cveće i mnogo sam se zbog toga ljutila na njega. Prodavci su o njemu pričali i za novine kad su čuli da je umro: E, nema nama više ko na sefte… Njegov otac bio je dobar trgovac, pa je od njega svašta naučio. Recimo, kad sam ga vozila odnekud, pa prođemo pored nekog kamiona, a on kaže seljaku: Daj mi tu lubenicu s vrha. Ovaj ga pogleda i odgovori mu: Ajde bre, Stojkoviću, gde da ti skidam tu s vrha, evo ti ova. A on mu odgovori da neće tu jer ima deset kilograma i sto grama, nego hoće onu od jedanaest. Seljak ga gleda i promrmlja: Šta ti glumac znaš, ali mu ipak skine onu koju želi. Kad je stavi na kantar, on pokaže tačno jedanaest kilograma. Umeo je da oceni i bio je nepogrešiv. Sa prijateljima je išao da im pomogne oko kupovine praseta za slavu zato što je znao da odabere. Kažu prodavci: Ajde uzmi, sveže je, a on im odbrusi: Neću, vadio si iz zamrzivača. Sve je video, imao je osećaj za takve stvari - ispričala je jednom Olga Stojković za beogradske medije.

Omiljena pjesma

Njegova omiljena pjesma je bila „Stani, stani, Ibar vodo”, a znao je i mnoge stare izvorne pjesme.

- Kada muzičari ne bi znali neku pesmu, on bi im je otpevao, a onda bi tražio da mu plate za trud. Inače, bio je široke ruke, čašćavao je sve živo - kelnere, muzičare, saobraćajce, i svi su ga obožavali - ispričala je Olga.

Njih dvoje nisu imali djece, ali je su zato imali štićenicu o kojoj su brinuli:

- Iako nismo imali svoju, brinuli smo se o mnogo tuđe dece. Naša štićenica je Radmila Pavlović, ćerka njegovih najboljih prijatelja. Nije živela kod nas, ali smo veoma brinuli o njoj - rekla je u jednom intervjuu supruga glumca.

Pavle Vuisić mu spasio život

Priče o njegovoj netrpeljivosti sa kolegom Pavlom Vuisićem prerasle su u legendu, ali svaka medalja ima i svoju drugu stranu, pa i takva nagađanja.

- U "Maratoncima" kada su snimali scenu u kojoj ga Pavle udari daskom po glavi, dogodilo se to da ga je nenamerno, u ne znam kom ponavljanju, zaista i lupio iz sve snage. Sa druge strane, dok su radili "Ko to tamo peva", Pavle mu je spasao život. Kadar u kome Bata pliva u mutnoj i ledenoj Tisi, bezbroj puta je ponavljan. Naime, on bi otplivao do sredine reke, a Boža Nikolić ga je snimao pri povratku ka obali. Pošto je bilo hladno, jedva su pronašli jedno gumeno odelo, tačnije gornji deo, u koje je Bata moga da uđe. Od silnog napora zbog plivanja kroz mulj do kolena, njemu je pozlilo jer ga je odelo gušilo. Tada je Pavle, koji je vrsni poznavalac reke, uskočio u vodu, izvadio nož i presekao to gumeno odelo kako bi Bata došao do vazduha - ispričala je jednom prilikom Batina udovica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana